Norah Jones ‘Pick Me Up Off The Floor’ – okružena najboljima

Norah Jones samo je još jedna u nizu glazbenica i glazbenika koji su ove godine prolongirali objavu novog albuma zbog pandemijskih okolnosti. No pandemijske okolnosti su i dalje tu, ali je i ‘Pick Me Up Off The Floor’ tu kao materijal bolnog iskustva i puta prema iscjeljenju.

Norah Jones ‘Pick Me Up Off The Floor’

Naime, već uvodni lirski i glazbeni nokturno „How I Weep“ u kojem decentnu klavirsku pratnju prati još decentniji gudački aranžmani gura slušatelja u kovit borbe s depresijom koju Norah izuzetno dobro dočarava. Prilično hrabar korak, jer neke takav početak lako može i odbiti, pa ga se može tumačiti kako ‘sve ili ništa’ potez.

‘Nagrada’ za one koji su ostali u Noru dolazi već s narednom „Flame Twin“ koja definitvno mijenja glazbeni kurs albuma. A kako i neće kad se na toj pjesmi Norah Jones ‘naoružala’ s možda najboljom jazz ritam sekcijom na svijetu, a to su kontrabasist John Patitucci (koji se za ovu priliku uhvatio električnog basa) i bubnjar Brian Blade, dakle ritam sekcija Wayne Shorter Quarteta. Svi zajedno su još pojačani multiinstrumentalistom Peterom Remmom (Hammond B-3, Mini Moog i električna gitara) tako da „Flame Twin“ doslovce moćno kotrlja kroz ozračje u kojem se pretapaju blues, folk, pop i jazz. Novi slični groove moment donosi „Say No More“. Dakako, jedna od zasluga što većina albuma moćno pulsira, a ne samo dvije spomenute pjesme leži u činjenici što ga je u većini odsvirao Brian Blade, no pjesma „I’m Alive“ koja sadrži u sebi poznati Norin folk moment, ali daleko razigraniji u ritmu (gdje se bubnjeva prihvatio Spencer Tweedy) izvlači drugu konstantu kvalitete ovog albuma, a to je Jeff Tweedy iz grupe Wilco.

Jones i Tweedy zajedno potpisuju produkciju i utisak je da je glazbenica u smislu produkcije s njim najbolje ‘kliknula’ u odnosu na prijašnje suradnike. Radila je Norah Jones s uistinu zvjezdanom ekipom dosad kao što su Danger Mouse, Jacquire King i Lee Alexander s kojim je bila na početku karijere, no „Pick Me Up Off The Floor“ ne samo da nosi najupečatljiviji crossover folka, countryja, jazza, soula, bluesa i popa, već sadrži u sebi i najdublje brazde na putovanju u srž svakog od pobrojanih stilova koji čine korijene i stablo pojma američke glazbe.

To je album na kojem je Norah otišla najdublje u jazz u svojoj karijeri, iako se tako ne čini, također to je njen najdalji dobačaj u folk, iako tu postoji dovoljno jazza da se i to ne čini tako na prvo slušanje. I dakako već spomenuto gostovanje instrumentalističkih prvaka današnjice je toliko čujno da se također sa sigurnošću može reći da pored ovog albuma Norah nema u svojoj karijeri toliko moćno pulsirajuće djelo, koje je, kao kad je riječ i o stilovima, također toliko znalački protkano da ne remti, već dodatno oplođuje njen dosadašnji diskografski niz.

U lirskom dijelu „Pick Me Up Off The Floor“ je album posttraumatskog iskustva. Borba s depresijom, prekidi veza, želja za oslanjanjem na vlasite noge u trenutku pada – a svemu je zajednička crta da ne postoje momenti u kojima bi se nostalgično (ili patetično) zazivali momenti bolje prošlosti (koja je prihvaćena takva kakva jest). Najjasnije tu nit iscrtava pjesma „This Life“ čiji stih „This life as we know it’s over“ može itekako biti primijenjen i na sadašnju globalnu situaciju jer je svima prekinut život kakav smo poznavali dosad, pa ona na neočekivan i slučajan način spaja osobno i grupno iskustvo, a pripisat ćemo ga kao još jedan moment izvrsnosti albuma „Pick Me Up Off The Floor“.

Takvi albumi obično u sebi sadrže neki neopisivi koincidencijski moment poput ovog. „Pick Me Up Off The Floor“ lako može biti album koji će i vas ‘podići s poda’, iako možda mislite da glazba Nore Jones ne posjeduje tu moć. No što više podcijenite, utoliko će pozitivno iznenađenje biti ugodnije. Recimo da je i autor ovih redaka podcijenio „Pick Me Up Off The Floor“ u smislu: „Što novog uopće može donijeni novi album gospođe Jones?“. Uf, kako je to bila loša i nepotrebna predrasuda.

Ocjena: 9/10

(Blue Note / Universal Music, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X