Stjepan Jimmy Stanić: Ja stalno nisam podoban

Stjepan Jimmy Stanić, legenda domaće glazbene scene i uistinu jedan od njenih pionira i začetnika, 20. siječnja navršio je 90 godina. Teško je sa sigurnošću reći da na ovim prostorima, i šire gledano, uopće postoji glazbenik koji u toj životnoj dobi nastupa, no sigurno je da i ako slučajno postoji, nitko od tih malobrojnih neće nakon intervjua pred koncert otići na šank naručiti čašu Jack Danielsa, izvaditi paketić duhana i zamotati cigaretu.

  • 490
    Shares
Stjepan Jimmy Stanić (Foto: Saša Kliska)

A upravo je to Jimmy učinio u subotu uoči koncerta u Kulturnom centru Peščenica – KNAP prije nego li je izašao na pozornicu pred krcato gledalište, jer su ulaznice bile unaprijed planule. No tu cigaretu nije uspio zapaliti, ne samo stoga što se u prostoru kazališta ne smije pušiti, već iz razloga jer je njegov izlazak u foaje bio uistinu izlazak zvijezde. Čim je primijećen, okupljeni su mu počeli prilaziti, pozdravljati ga, pitati je li se sjeća njih ili nekog njima zajednički poznatog i fotografirati se s njim. Odnekud se pojavila i gramofonska ploča objavljena pred nekih četrdesetak godina na koju se potpisao, kao što je imao i spreman fakinski odgovor na svako pitanje. Jedno od njih je bilo zaprepašteno: „Pa ti još pušiš?!“ upućeno od jednog jednako, ili vjerojatno manje, starijeg gospodina. „Nikom ja ne pušim“, lakonski mu je uzvratio Stanić, paralelno komunicirajući na više strana istovremeno. Ako smo i imali još koju riječ-dvije za razmijeniti, u tom trenutku je to postalo nemoguće. On je jednostavno kazano karizmatik. Činilo se da tko god je bio u tom foajeu je htio ‘dio njega’, nešto mu reći, zahvaliti se, reći koliko im je stalo i koliko ga poštuju.

Danas na televiziju dođe tko hoće. I sad ja koji gledam, moram slušati početnike, a čujte… Samo, ne slušam. ‘Šećem se’ dalje po kanalima. Ja ako sam platio pretplatu, onda želim slušati sve provjereno.

Može se odmah zaključiti da je odabir njega za otvaranje novog programa KNAP BEAT bio pun pogodak. Spomenutom programu kumovao je i ovaj portal. Ideja se do realizacije ‘kuhala’ dvije godine, a ideja je bila probati dovesti kvalitetni glazbeni program publici koja nije fokusirana na kulturna događanja u centru grada. Narodski kazano; dofurati neku kulturnu priču u kvart, na periferiju, gdje lokalni žitelji na najviše nekoliko minuta hoda u svom kvartovskom kuturnom centru mogu, eto, doći na koncert jednog Jimmyja Stanića.

Milko Valent – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Ne sjećam se više točno gdje, ali negdje sam pročitao da današnja publika jedino što ne voli više od jazza jest poezija. Ili je možda bilo suprotno; da se više prezire jazz od poezije. KNAP BEAT je pak upravo spojio te dvije stvari u jednoj večeri. I jazz i poeziju. A tako će biti i ubuduće. I ispada da nekadašnja radnička periferija ima sluha i za jedno i drugo, jer su prije Jimmyja i njegovog benda svoju poeziju čitali Milko Valent i Livija Reškovac. Bili su dobar tandem. Pjesnički yin i yang na pozornici. Valent gnjevan i teatralan, rešetao je stihove o svom omiljenom gradu, životnim sudbinama u njemu, ali i Facebooku, bez zadrške kao da je u pitanju večer slam poezije, a Reškovac je pak svojom mirnoćom lirski ‘bacala u koš’ svu ispraznost modernog načina života.

Livija Reškovac – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Jimmy, Barbara i prateći im sastav u postavi Julije Njikoš (klavijature), Mladen Baraković (kontrabas) i Mario Igrec (gitara) bili su naravno glavni događaj te večeri, ali je cijela ta neobična forma funkcionirala dobro i kao cjelina. Publika je bila toliko oduševljena da je i nakon bisa tražila još. Stanić je jednostavno bio katalizator da kvart te večeri kulturno živne na način kako to obično opisuju neke romantizirane verzije tekstova s tematikom ‘kako nam je nekad (dobro) bilo’.

Intervju smo, dakle, radili prije tog hepeninga, nakon tonske probe. Probe, koja je razbila i moju izmaštanu viziju o tome kako u jednom tako iskusnom bendu koji prati Stanića stvari funkcioniraju besprijekorno i da je tonska proba svima njima odavno stvar glatko odrađenog klišeja. O kako sam bio u krivu. U biti bend je uvijek bend, bez obzira na staž, iskustvo i slavu. Uvijek je tu živahna vatrica među članovima u smislu što svirati, a što ne svirati. Odlučih za ovu prigodu ne imenovati nikoga, jer bendovi obično ne vole ‘uhode’, pogotovo ne novinarske, na tonskim probama. Tonske probe su uvijek intimnog karaktera. To je priprema za show. To je ono što bend ne želi da se vidi i čuje, jer svi imaju neke svoje adute koji se uvježbavaju za izlazak pred publiku, ili pak sviraju pjesmu koja je najslabija karika ili najmanje uvježbana. Štima se zvuk i ozvučenje. Uglavnom ‘šljakerski’ dio posla. Onaj dio koji skida mistiku s tog zvanja. Uglavnom i Stanićev kvartet, tj. kvintet, je prevrtao po papirima i notnim zapisima i tražio adute za tu večer. Netko je baš htio neku određenu pjesmu koja nije bila dugo izvođena, netko drugi to odbijao iz istog razloga. Dakle, bez te vrste ‘strasti’ se očigledno ne može u odnosima između glazbenika. Svaki koncert je priča za sebe. I svaki (njima) jednako važan. To očigledno nije nešto što ima veze s iskustvom. Nakon probe smo nekako i započeli razgovor od toga.

Stjepan Jimmy Stanić – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Kako to ide s bendom? Ja sam mislio da kod vas ide sve ‘po špagi’, a onda vidim da set lista izazove male razmirice?

Stjepan Jimmy Stanić: Pa nismo se dva mjeseca vidjeli. Neki nisu svirali dugo neke stvari, i tak’. Pa smo i virozu imali…

Svejedno, i dalje volite nastupati?

Stjepan Jimmy Stanić: A čujte, pa kak’ ne? To cijeli život radim. Kad nema nastupa onda smo stvarno nervozni, i Barbara i ja, jer nemamo što raditi. To nam je posao. To nam je sve.

Za glazbenika ne postoji mirovina, to je poziv…

Stjepan Jimmy Stanić: Ma kakvi. Nema mirovine. Mi ne mirujemo.

I tako već skoro sedamdeset godina.

Stjepan Jimmy Stanić: Bome da.

Vi ste vašu karijeru počeli u Bosni, u Bihaću. Tamo ste se kalili i onomad svirali narodnu glazbu.

Stjepan Jimmy Stanić: Da, tak’ je. Tamo se kalio Jimmy.

Stjepan Jimmy Stanić – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Kako je to izgledalo?

Stjepan Jimmy Stanić: Čujte, to je za mene stvarno tada bilo nešto novo. To je bio onak’ narodni lokal gdje su dolazili šoferi, gdje se pila šljivovica i gdje su bile česte nesuglasice među gostima, pa su se često znali i potući. Svašta se događalo, U tom lokalu sam naime mjesec dana svirao gitaru, iako sam kontrabasist. Nastupao sam po prvi put u lokalu takve vrste, a nakon mjesec dana smo išli u sličan takav lokal u Doboj, jer smo u međuvremenu upoznali menadžera za takve stvari. Onda su se počeli nizati drugi gradovi, Zenica, Travnik… Dvije godine sam se ja po Bosni šuljao i to mi je bilo jako dobro jer sam ispekao malo taj zanat. To je sve bilo negdje oko 1950. i 1951. godine. A nakon toga su uslijedili Sombor i Vukovar. U Somboru je bilo jako zgodno. Publika je bila još u ono vrijeme fina. Sjećam se te prve večeri tamo. Bila je takva tišina dok smo svirali. Ja sam mislio da nikog nema ispred nas, a bilo je puno. Još su ispred čekali da uđu i čuju naš Orkestar braće Stanić. Jedan brat je svirao violinu, drugi brat bubanj, a ja sam svirao kontrabas i pjevao i to je bilo, čujte, nakon Tuzle, gdje smo svirali u nekom đugumu i gdje je bilo grozno jer su se i tamo tukli šoferi i pila rakija, smo došli u tu tišinu. To je bilo frapantno. Ja sam rekao: „Što je sad ovo?“. Imali smo jednog rumunjskog Ciganina u orkestru koji je fantastično svirao violinu, imali smo pjevačicu narodnih pjesama, a ja sam pjevao ove druge pjesme. I kad je došlo vrijeme da ja otpjevam nešto, počeo sam pjevati „Blue Moon“. Kad su ovi to čuli, svi su pogledali na pozornicu kaj se to događa. Nisu nikada uživo čuli nekoga na engleskom da pjeva. I tako je bilo i u Bosni. To je bila senzacija. Čujte, ove američke stvari što sam pjevao, i druge naravno na hrvatskom, ali taj „Blue Moon“ to je bila senzacija. Idući dan, u subotu je bila cijela elita u tom somborskom lokalu i tad sam upoznao sve te apotekare, doktore, slikare, inženjere… ono elitu Sombora. I tako je to nekako počelo. Pa smo onda išli dalje. Sjećam se i Vukovara. Bila je zima i užasno puno snijega…  Svakakve dogodovštine su nas pratile po putu, ali tako to ide ako želite svirati. Ja sam se ‘upucavao’ u taj muzički život po lokalima. Ja sam lokalni muzičar (smijeh). I onda sam nakon dvije godine rekao orkestru: „Dečki, meni je dosta. Idem ja u Zagreb. I otišao sam u Zagreb.“

Kako je tada bilo u Zagrebu?

Stjepan Jimmy Stanić: Počeo sam pjevati u Glazbenom zavodu, u Plesnjaku… To su uglavnom bile plesne škole i tu se plesalo svake subote i nedjelje. I tako je to počelo i u Zagrebu općenito. Nakon godinu-dvije smo sastavali neki orkestar, potom otišli u Njemačku i dalje.

Ono što je kuriozitet vaše karijere jest to da ste svirali u orkestru Dizzyja Gillespieja, a niste imali namjeru, tj. došli ste na koncert kao slušatelj, a završili na pozornici i to baš u Zagrebu na njegovom prvom gostovanju u tadašnjoj Jugoslaviji, ako se ne varam, 1956. godine.

Stjepan Jimmy Stanić: Da, došel sam na koncert da slušam. I sjedim u prvom redu i jedem neke čokoladne bombone i dođe mi konferansije koji je vodio taj koncert i veli: „Čuj ‘oćeš svirat’?“ Velim: „Gdje?“, on meni: „Sad. Tu.“ I sad ja mislim kaj on mene zafrkava. Rekoh mu: „Kaj gluposti govoriš? Kaj da ja tu sviram, s kim?“ On veli: „S ovim dečkima.“ A Dizzy je imao sve crnce u orkestru, pardon, bio je jedan bijelac, Phil Woods, alt saksofonist. Sve odlični muzičari. Problem je bil’ kaj se njima njihov basist negdje izgubio. („Najbolji!“ – čulo se kako iza pozornice dobacuje Mladen Baraković koji je u tom trenutku čuo naš razgovor). Pa rekoh: „Pa dobro, onda idem ja“. A bili su tu Prohaska i još par naših basista, ali se oni nisu usudili, a ja sam fakin iz Vlaške ulice i ja sam se usudil.

Barbara i Jimmy – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Dizzy vas je jednom prilikom kasnije zvao da se i zvanično pridružite kao kontrabasist njegovom orkestru, međutim niste mogli.

Stjepan Jimmy Stanić: Da, imal sam tada neke probleme s putovnicom, ali ne bih sad o tome pričao. Uglavnom tri godine nisam mogao iz zemlje van jer nisam bio podoban.

Priča kaže da je tome prethodila jedna anegdota iz Sofije, iz Bugarske gdje ste trebali nastupiti u trenutku kad je umro Moša Pijade 1957. i da je tada rečeno da ne bi smjeli svirati na dan žalosti u Jugoslaviji, a da ste vi dobacili: „A tko će nama platiti za to žalovanje“.

Stjepan Jimmy Stanić: A vidim, vi to znate?

Pa malo sam se pripremio.

Stjepan Jimmy Stanić: Je tak je bilo. Imali smo u orkestru jednog cinkera, koji je to odmah javio nadležnima, iako sam ja to rekao onako u šali. I tak’ nisam tri godine mogao dobiti svoju putovnicu i nisam mogao s Dizzyjem otići. No bilo bi sasvim drugačije da sam otišao. Jer znate kako je u Americi. Amerika ima strašnu glazbu. A i mogućnosti. Tam ili uspijete ili ne.

Stjepan Jimmy Stanić – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Kad ste imali prilike, znali ste uputiti kritiku tome kako su danas postavljene stvari u glazbi. U smislu da danas prvo što se dogodi mladim pjevačima jest da prvo nastupe na televiziji, a potom odu nastupati u lokale.

Stjepan Jimmy Stanić: Da. To je krivo. To se prije nije moglo dogoditi. Morali ste se prvo dokazati na puno mjesta, pa i u studiju, da čuju kako pjevate, pa su se radile probe… Uglavnom, na televiziju niste mogli samo tak. Danas na televiziju dođe tko hoće. I sad ja koji gledam, moram slušati početnike, a čujte… Samo, ne slušam. ‘Šećem se’ dalje po kanalima. Ja ako sam platio pretplatu, onda želim slušati sve provjereno. Kao i filmove, zar ne? Ali u glazbi, tu su sve neki početnici koji samo skaču, pa onda još imaju i pomoć. Danas pjevačice i pjevači imaju pomoć oko sebe. Samo skreću pažnju. Onda toga nije bilo. Vi ste morali pjevat. Zato meni sve to ide stvarno na živce. Hoću čuti pjevača ili pjevačicu, ali ne mogu. Sve samo neka vatra, dim, reflektori i svi skaču.

Svojevremeno ste se natjecali po festivalima. Jest da nemate puno svojih autorskih skladbi, ali skoro pa je svaka odavno evergrin. Zanimljivo je da niste nikad dobili niti jednu nagradu.

Stjepan Jimmy Stanić: Je. Netko me zafrknul.

Ustvari, dobili ste Porin za životno djelo.

Stjepan Jimmy Stanić: (odmahuje rukom) Ma to je bilo puno kasnije i kak’ ti za sve. To se ne računa. Trebao sam onda dobiti nagrade, ali nisam. Valjda nisam bio podoban. Ja stalno nisam podoban, valjda ni sad nisam podoban.

Zašto mislite da niste sada podobni?

Stjepan Jimmy Stanić: Pa jel’ me vidite na televiziji?

Bome, ne.

Stjepan Jimmy Stanić – KNAP BEAT (Foto: Saša Kliska)

Stjepan Jimmy Stanić: Eto vidite. Ja gledam da koji god dečko ili cura dođu na televiziju, dobiju svoj polusatni šou i onda u njemu sviraju, plešu i pjevaju, a mi koji se time bavimo otpočetka, još od 1950. godine, mi nismo nikada dobili jedan takav šou za izvoditi pjesme koje smo snimili. Znači, to je onda ‘ono’.

Zato ste uživo i dalje traženi. Publika vas voli, evo i KNAP je večeras rasprodan i može se reći ona popularna rečenica ‘da se traži karta više’, jer je uistinu tako. Dvorana je popunjena i pomoćnim stolicima.

Stjepan Jimmy Stanić: Pa znamo kaj radimo. Sviramo ljudima jazz i šlagere. Barbara i ja se trudimo zabaviti ljude. Mene znaju pitati: „Odlaze li ljudi s mog koncerta oduševljeni?“. A ja velim: „Da odlaze, to znam, ali da li su oduševljeni, to ne znam.“ (smijeh). Ali što se tiče toga znam ja i rastužiti publiku… Evo prije mjesec dana sam snimio jednu pjesmu s Đakovačkim tamburašima i to kad su tam’ slušali, bilo je suza. A pjesma se zove „Fajront“. Snimili su i spot. Glumil sam u njemu, no važan je tekst. Tekst je strašan. Baš je tužan. Zamolili su me, a i meni se jako taj tekst svidio, tako da mi je drago što sam je snimio. Dakle, evo imam jednu pjesmu za plakanje, a ove ostale su za smijanje.

  • 490
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh