Filmska recenzija - stranica 2

Sinoć je u sklopu Fantastic Zagreb FIlm Festivala na Ljetnoj pozornci Tuškanac premijerno prikazan treći dio horor (zasad) trilogije Tia Westa s Mijom Goth u glavnoj ulozi.

Četiri desetljeća nakon izvornika i tri nakon posljednjeg nastavka, izravno na Netflix stiglo nam je novo poglavlje sage o izletima detektiva Axela Foleyja u elitno naselje u okolici Los Angelesa.

Shyamalan Jr. je snimila film koji se koncepcijski, narativno i stilski gotovo preklapa sa većinom uradaka njezinog oca, demonstrirajući solidan zanatski talent ali i brdo negativnih tendencija koje kroz čitavu karijeru prate gospodina tatu, do te mjere da su mu gotovo postale zaštitnim znakom.

Izgleda da su visokooktanska akcija, pokoji štos i generički zaplet još uvijek najsigurniji recept na holivudskom meniju.

Ukupan je dojam da je film zapravo serija sastavljena od prve jednosatne epizode, dok su najbolji trenuci iz drugih pet epizoda sasječeni i stavljeni u posljednjih 50 minuta po principu da se nitko previše ne uvrijedi.

Ovo je i dalje običan film o osveti s vrlo tankom fabulom, a sav dodatni trud koji autor ulaže kako bi proširio svijet zapravo na koncu odmaže filmu koji postaje previše napumpan da bi nas zadovoljio svojim jednostavnim raspletom.

Luca Guadagnino je, ironično odabravši sportsku tematiku, dokazao da za inteligentna, uzbudljiva i napeta ostvarenja erotske tematike uvijek ima mjesta.

Franšiza koja je u popularnoj kulturi prisutna već više od šezdeset godina otvorila je novo poglavlje, ništa manje uzbudljivo od trilogije koja mu je prethodila.

Iako nastavak Snyderove franšize ne nudi ni kvalitetnu bezbrižnu zabavu, niti je mudar subverzivni uradak o kapitalističko-konzumerističkom žrvnju današnjice, ipak daje odgovor na bizarno pitanje: Što bi bilo da je Ed Wood živ i da mu je netko odlučio dati 160 milijuna dolara na raspolaganje?

Film triju redateljica kao da se sastoji od materijala za barem dva različita uratka, a premda se njegovi različiti dijelovi ne preklapaju uvijek prirodno, ‘I Am a Noise’ ipak dobro funkcionira na oba pola.

Dokumentarni film Iana Whitea ostavlja trajan utisak autentičnim prikazom kaosa i nasilja glazbe benda koji je estetiku i energiju punka doveo na novu razinu.

Ovo nije što bi bilo kad bi bilo, ovo je što će biti ako nastavimo u istom smjeru.

Filmske biografije glazbenika rijetko kad uspijevaju biti doista vrijedne svojih subjekata, no novi film o Amy Winehouse je jedan od uspjelijih primjeraka žanra u posljednje vrijeme.

Redateljski prvijenac glumca koji se proslavio ulogom u Oscarom nagrađenom ‘Slumdog Millionaire’ Dannyja Boylea prljavija je i krvavija verzija holivudske sage s Keanuom Reevesom.

Ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji animirani film nije jedan od najboljih uradaka svog legendarnog autora Hayaoa Miyazakija, ali nije nam žao što ga je rad na njemu izvukao iz mirovine.

Savršen epski spektakl koji postulate iz prvog filma diže na novu razinu, a svaki kadar u njemu djeluje kao da gledate jedan od najmasivnijih filmskih uradaka u povijesti.

Dobra satira, loša drama.

Film Reinalda Marcusa Greena frustrirajuće je iskustvo za Marleyjeve obožavatelje, a svima onima koji to nisu ne objašnjava ništa od naturalne mistike svojeg subjekta, ne daje im kontekst koji bi opravdao njegovu neospornu veličinu i konstantno gnjavi svojim šablonskim pristupom najzanimljivijem periodu karijere najveće reggae legende.

Novi film Igora Mirkovića potvrđuje zloglasnu etiketu ‘hrvatski film’ kao koncept koji označava pompozno dramatično, neuvjerljivo i hermetično ostvarenje koje u redovnoj distribuciji osim prijatelja i poznanika samog autora i glumaca neće pogledati gotovo nitko. 

Film koji je imao biti erotskim B trilerom sad je psihološka drama s natruhama mračne romantike, a taj žanr jednostavno nije materijal za produkcijsku klasu u kojoj Bartlett drži svoj uradak.

Zavidna scenografija i kostimografija kao i korištenje za Lanthimosa tipično netipične glazbe potvrđuju razloge zašto je ‘Poor Things’ s pravom u konkurenciji za ovogodišnje Oscara, ali ono što je u žarištu filma uloge su vodećeg trolista Stone – Dafoe – Ruffalo.

Film Kristen Vaurio svim se silama trudi, praktički uzvikuje to kao parolu i šara preko cijelog svojeg trajanja veliki natpis: ‘June Carter bila je više nego samo žena Johnnyja Casha!’

Španjolski kandidat za ovogodišnji Oscar gotovo je u svim aspektima superioran svom trideset godina starijem holivudskom parnjaku ‘Alive’.

U određenim elementima novi naslov iz Blumhousea daje i više od prosječnog horora poput velike većine onih koje smo lani imali priliku gledati u kinima, ali u konačnici ne donosi dovoljno zabavnih elemenata ili opipljive jeze da bi se uzdigao na neku veću razinu kvalitete.

Najnoviji Snyderov film koji savršeno sublimira sve njegove najgore tendencije: djetinjasti simbolizam, karaktere kompleksne kao Lassie, fabulu kojoj je jedina svrha kreirati gnjusno ružne kompjuterski generirane efekte i, naravno, Snyderov trademark potez – slow motion. Mnogo slow motiona.

Unatoč neuspjehu u nalaženju čvršćeg narativa u biografiji jedne od najvećih zvijezda u povijesti, kao i pomalo antiklimaktičkom završetku, ‘Priscilla’ bi mogla biti upamćena kao možda čak i najuspješniji filmski uradak Sofije Coppole još tamo od ‘Lost in Translation’.

Moderni klasik koji nenametljivo uspijeva ispričati toplu i životnu ljudsku priču suptilno prikazujući samoću, klasne razlike i alkoholizam, pritom ni u jednom trenutku ne gubeći duh Božića.

Dosadna kostimirana drama koja je otvorila ovogodišnji festival u Cannesu je film od Maïwenn, o Maïwenn, za Maïwenn.

Ima nešto plemenito u gledanju tako determiniranog i samouvjerenog umjetnika na djelu, iako je Fincher, baš kao i njegov lik u filmu, ovoga puta promašio metu.

Osim dviju upečatljivih glavnih uloga Daisy Ridley i pogotovo Bena Mendelsohna, malo što je u novom trileru Neila Burgera temeljenom na popularnom romanu iznadprosječno i posebno pamtljivo.