Glazbena recenzija - stranica 19

Andrewu Hungu definitivno nedostaje njegov kolega Benjamin John Power.

U posljednjih desetljeće i pol stvarno nije lako biti fan Isaaca Brocka i njegove bande ‘skromnih miševa’ – svaki put kada uđu u studio izbace dobar, ako ne i odličan album, nakon čega uslijedi barem pet-šest godina čekanja na sljedeće diskografsko izdanje.

Muzički kolektiv iz ‘grada koji teče’ Mrave brojim je mlad po imenu, ali je zato star ako se spomenu godine iskustva pojedinih članova: glavni autor Zoran Klasić je jedan dio svoga života proveo u kultnoj grupi Grč, a drugi dio života u grupi Let 3, a u stvaranju ove ploče pripomogao je Matej Zec, aktualni član grupe Let 3.

Još jedan suludi, urnebesni, odvažni i mjestimično briljantni album Ribota i Ceramic Doga koji svjedoči o trulim vremenima koja su nas ponovno zatekla.

Svaku od pjesama sa ‘Path of Wellness’ mogu zamisliti kao dio soundtracka bilo kojeg ofucanog, po svemu mogućem slabašnog Netflixovog dramedyja – a čak i ako se nađe pokoja iznimka, ona je neznatna i nema se smisla na nju pretjerano osvrtati.

Još od dana folk revolucionara iz Greenwich Villagea, akustičari imaju jedan veliki problem, a to je da vrlo lako zaglave u monotoniji, pod uvjetom da se ne radi o stvarno izvanserijskim talentima.

Treći album britanskih indie rockera Wolf Alice nazvan ‘Blue Weekend’ je pun iskričavih zvukova koje privlače pažnju, nudi široku paletu žanrova (najviše se čuje disco), umotanih u indie pop ruho, te možda će nekog podsjetiti na Florence + The Machine kao ‘veliku iduću stvar’ koja dolazi s otoka.

Uz regionalno koncipirani sastav Lelee koji pjeva na svim jezicima bivše Jugoslavije, beogradski bend Koikoi trenutno spada u najvruću aktualnu glazbenu ponudu, i mimo kataloga slovenskog Moonlee Recordsa, koji nipošto nije mirovao tijekom pandemije kad je u pitanju potraga za novim talentima.

Nizanje atraktivnih singlova ne znači automatski i atraktivan album.

‘Danse de la liberté’ tj. ‘Ples slobode’ kao da je album iz nekih naših davnina, dakako gledano u pozitivnom smislu. Isprva, kao da je nespretno sročen i pomalo raskliman, da bi vam se potom uvukao u uho svojom patinom sviračke gracioznosti koja vama kao slušatelju ustvari ugodno izmiče tepih pod nogama i mijenja vam mišljenje na bolje.

Godina koja se u zadnje vrijeme često spominje u medijima koji prate regionalnu muziku je 1981., tada je eksplodirao novi val, izdan je prvi album Haustora, prvi i jedini Šarla Akrobate, prvi album Električnog orgazma, EP Idola… Te iste godine je izdan album Rokera s Moravu, poznat pod imenom ‘Krkenzi kikiriki everidej’ koji se prodao kao i sve novovalne ploče te godine… zajedno.

Migos kao prvenstveno rap trojac pumpao je treći nastavak ‘Culture’ LP serije još od 2017. S jedne strane, ‘Culture III’ čini baš ono što bi i trebao – jednako je pun ničega, prazan je kao i prethodna dva kulturna izdanka. S druge, one malo trezvenije, iako je pun fillera otisnutih u besmislenim trakama, oni sami po sebi sadrže zanimljive progresije koje bi, sigurno, više došle do izražaja kada se ne bi stavljale u direktnu svezu sa danom trilogijom.

Volio ih je i veliki John Peel (možda ne toliko kao Marka E. Smitha i armiju bivših mu suboraca iz benda, ali sasvim dovoljno da ih uvrsti na svoju playlistu), a i njihova je diskografija, baš poput one tih legendarnih manchesterskih manijaka, uvijek bila barem iznadprosječna.

U životu sam se uvjerio da nema ničeg ljepšeg nego početi glazbenu recenziju nekim sociopolitičkim pitanjem: recimo, kako bi hrvatska javnost reagirala da dijete nekog sumnjivog pretvorbenjaka ili zakonski gonjenog perača novca snimi album te ga nazove ‘Tata je stigao doma’, nakon što je gospodin otac proveo stanovito vrijeme u zatvoru?

Post punk revival traje već dvadesetak godina, puno duže od izvorne inkarnacije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih.

Ploča iskusnog autora kojemu nije potrebno mnogo više od gitare i moćne poetske vizije koju dočarava sigurno i jasno dok govori o nesigurnosti i nejasnoćama svijeta koji nemilosrdno nabija po našim strunama dovodeći ih do samog ruba pucanja.

Prvi posthumni album ‘Exodus’ utjelovljuje ostavštinu DMX-a bez imalo eksploatacijskih naginjanja. Ali, istini na pladanj egzila, ovo nije ploča koja će se dugo slaviti, ako uopće.

Konceptualno i koncepcijski gledano (te uhom zapaženo) teško je pronaći filmski soundtrack koji stoji toliko snažno samostalno koliko stoji ‘Berge Istra’ pulske grupe The Chweger.

Uoči koncerta u sklopu programa Ljeto u MSU, 5. lipnja, Klinika Denisa Kataneca objavljuje spot za pjesmu ‘Mala snaga II’. Spot je nastao je tijekom snimanja ploče ‘Zagreb Calling: Generacija bez refrena’ u zagrebačkom Ksetu, a snimao ga je Bojan Koštić.

Slaine se samo godinu i pol nakon albuma ‘One Day’ vratio novim izdanjem ‘The Things We Can’t Forgive’.

Zamislite da dođete na koncert omiljenog benda, logično očekujući da čujete nekoliko najvećih uspješnica i presjek pjesama s aktualnog albuma, a umjesto toga dobijete sat i pol improvizacije u kakvu bi se rijetki upustili i na probi.

Šest diskova antologije, preko sto pjesama nije lagan posao ni za snimiti, a kamoli odabrati najbolje, no u slučaju Gabi Novak kolekcija ‘Diskobiografija vol. 2’ s ‘Diskobiografijom vol. 1’ uspijeva suvislo zaokružiti šezdesetak godina rada jedne od tri najveće hrvatske pjevačice svih vremena.

Danski punk outfit Iceage vraća se sa svojim petim albumom ‘Seek Shelter’. Gotovo ni u čemu bolji od prethodnika ‘Beyondless’ iz 2018., kroz ovaj se album provlači osjećaj blage nedosljednosti, i stječe se dojam kao da neka jasna vizija jednostavno fali.

Prekaljeni kantautor i vrsni gitaristički pobočnik zajedno pletu sjajan komad americane koji nas u duhu Rya Coodera vodi na nostalgično putovanje u neke dane prošlosti oko sredine prošlog stoljeća u Sjedinjenim Državama.

Dok su njene kolegice hrvatske kantautorice prošle kroz niz transformacija po pitanju zvuka, Ivana Pezo a.k.a. Billie Joan kao da je ostala stajati, figurativno kazano, na istom uličnom uglu (ili kantunu), gdje uz akustičnu gitaru svojim snažnim glasom na tragu ranih dana jedne Patti Smith srčano izbacuje svoje protestne stihove.

Predvodnica grupe The Pretenders za svoj novi samostalni album odlučila je posegnuti za pjesmaricom Boba Dylana, pritom se najviše koncentrirajući na materijal nastao u prvoj polovici osamdesetih godina.

Osim što se glazbom prometnuo u vjerojatno ključnu figuru londonske jazz scene, korištenjem poezije i hip hop izričaja Hutchings glazbi dodaje britku aktualnost koja ga čini jednim od određujućih figura smjera kojim se jazz kreće u godinama prijelaza desetljeća.

U najavnom materijalu splitskog benda Šetači između ostalog kao zanimljivost stoji kako je dotični kao predgrupa Goranu Baretu i Majkama svirao čak tri puta.

Samo mijena stalna jest, osim ako pitate J Mascisa i njegove Dinosaur Jr. koji su nam na svom petom albumu od ponovnog okupljanja sredinom nultih isporučili upravo ono što smo očekivali, kako zvukom tako i po pitanju kvalitete.

Čini se da je ovo ploča koju su Dan i Patrick snimili za sebe. I bolja je od svega što su isporučili u posljednjih deset godina.