Glazbena recenzija - stranica 19

Koncept albuma obrada pjesama koje dolaze iz različitih glazbenih žanrova otkriva The 400 Unit kao skupinu svestranih glazbenika itekako sposobnih za iskorak iz americane koju inače vrhunski sviraju prateći Isbella.

Dok glazba inspirirana 1980-ima već dugi niz godina uglavnom pada na plodno tlo, situacija s glazbom iz 60-ih i 70-ih i dalje je tvrd orah u revitalizaciji i kod publike, i kod kritike, kad je riječ o mladim izvođačima.

Vladimir Lenhart složio je jedan od najintrigantnijih glazbenih hibrida ove godine.

U ideji, tribute albumi predstavljaju dobar način odavanja počasti, priliku da glazbenici različitih generacija, žanrova i razine uspješnosti još jednom zahvale onima koji su ih inspirirali. Unatoč tome, stvarno kvalitetnih tribute izdanja mnogo je manje nego onih razočaravajućih, a taj omjer neće popraviti ni svježe objavljeni ‘I’ll Be Your Mirror: A Tribute to the Velvet Underground and Nico’.

Adari, unatoč kristalnom zvonkom glasu skoro cijelo vrijeme ostaje u nekom, nazvao bih ga, džepu ozarenosti. Toj ozarenosti nema kraja, bilo da je u podlozi retro jazz ili valcer i ta plošnost počinje stvarati slušateljski zamor materijala puno prije očekivanja, jer sve počinje sličiti na zanatski rađen album dječjih uspavanki.

U svojoj pjesmi ‘Gansi’ Edo Maajka požalio se da je kod glavne junakinje u pjesmi, Jasne, šanse imao svaki vinkovački rocker što svira. Nakon preslušavanja kompilacije ‘Rockanje u Vinkovcima’, lako se složiti s Edom da se Jasni moglo osporiti štošta, ali glazbeni ukus – nikako!

Album ‘The Ultra Vivid Lament’ prvi je materijal Manicsa koji su u cijelosti skladali na klaviru, klaviru koji nevjerojatno podsjeća na onaj Bennyja Andersona.

Ovog ljeta nije objavljen EP „American Noir“ koji predstavlja epilog albuma ‘Sex, Death & Infinite Void’ izmiješta Creeper u jednu sasvim novu kategoriju modernih pastiche rock bendova.

‘Glow On’ je u jednu ruku malčice ironičan naslov, a u drugu je ništa drugo nego zdrava doza wishful thinkinga. Ironičan zato što mu fali sjaja, završnog udarca od kojeg se na pod pada – dok wishful thinking izlazi na površinu u tim trenucima kada želi i ima naum zasjati, no to se jednostavno iz kojeg god razloga ne dogodi.

Novo izdanje Dylanovog kolektorskog niza ne otvara oči spektakularnim iznenađenjima, već sugerira ono što već postaje općeprihvaćenim stavom, a to je da su albumi Boba Dylana iz prve polovice osamdesetih mnogo bolji nego što to sugerira mišljenje o njima iz vremena kad su objavljeni.

2021. je godina u kojoj su muzičke legende izvadile ili tek spremaju svoju ‘tešku artiljeriju’ – box-setove albuma koji navršavaju neku okruglu obljetnicu. I dok je za većinu njih teško naći opravdanje zbog čega zaslužuju mamutski tretman s toliko remikseva, mikseva i ostalih ‘ikseva’ te paprenu cijenu, kod Beach Boysa i box seta ‘Feel Flows’ takva su pitanja izlišna.

Iako su Stranglersi kroz godine doživjeli i preživjeli sve i svašta, od odbacivanja pravovjerne punk publike i glazbenog tiska preko niza razočaravajućih albuma, odlaska gitarista, pjevača i glavnog autora Hugha Cornwella te umirovljenja bubnjara i osnivača grupe Jeta Blacka, činilo se kako je prošlogodišnja smrt klavijaturista Davea Greenfielda od koronavirusa zakucala posljednji čavao u lijes ovog utjecajnog britanskog benda.

Prva asocijacija na lik i djelo Ivice Čuljka aka Kečera II aka Satana Panonskog većini će biti autodestruktivni, krvlju natopljeni koncerti, no njegov opus ni skoro tri desetljeća poslije nikad do kraja razjašnjene pogibije ne prestaje fascinirati i inspirirati alternativne glazbenike omeđene granicama onoga što se nekoć zvalo Jugoslavija.

Kanye West je izdao novi album. Ovaj je imenom posvećen njegovoj prerano preminuloj majci, Dondi West – a kako priliči reperu i producentu – album na leđima nosi popriličnu količinu drame.

Ovaj dvostruki (trostruki u vinilnoj varijanti) album u svakom je slučaju trebalo malo skratiti, možda bolje rečeno većini pjesama odrezati dvije-tri minute.

S četvrt vijeka postojanja iza sebe, uz poneku pauzu, grupa Son Volt i njen lider Jay Farrar se drže više nego dobro.

U svijetu diskografije malo što je unosnije od smrti – reizdanja i neobjavljeni albumi u rekordnom će roku stići na police dućana čak i u slučaju manje poznatih glazbenika, a sasvim je izvjesno i da će njihov posthumni opus ubrzo premašiti ono što su snimili za života. U tome u ideji nema ništa loše, no takve su se ‘iskopine’ kroz glazbenu povijest previše rijetko mogle mjeriti s regularnim pločama neprežaljenog pokojnika.

Hip-hop duo $uicideboy$ svoj su drugi album ‘Long Term Effects of SUFFERING’ dali na pladanj sredinom mjeseca i njime prelijevaju osobno u zajedničko, pod isti mikroskop tako stavljajući globalne panike i njihova osobna iskustva sa patnjom u najširem smislu.

Dugogodišnja praksa posthumnih izdanja često je znala iznjedriti materijale glazbenika koji nisu pretjerano na visini zadatka spram želje za zaradom na novoj ‘memorabiliji’. No ‘Angel Dream’ je tu izuzetak.

Frontmen grupe Primal Scream i multitalentirana francuska umjetnica, ujedno i pjevačica grupe londonske grupe Savages snimili su zajednički duet-album.

Bojan Slačala je u kreativnom smislu otišao puno dalje s Artan Lili i s godinama uspješno razvio taj narativ, zaboravivši pritom da je Stuttgart Online priča za ‘šutku u malenom klubu’ i da je po svoj prilici to trebala i ostati u smislu razvoja u alternativnom artističkom pravcu, a ne od Stuttgart Online praviti novu pop rock atrakciju.

Album ‘Native Sons’ grupe Los Lobos je posebna ploča koja priča priču o losanđeleskim izvođačima, te pjesmama koje su oni svirali i pjevali.

Gojira je i prije bila žestoka grupa, no razinu moćnog giganta kakvu ima na ovom albumu nije dosad dosezala.

Prvi studijski materijal nakon hokejaške izmjene postave otkriva jednu optimističniju stranu grupe The Strange.

Organska plesna glazba, ona u kojoj programming i druga čuda tehnologije glavnu ulogu i na bini i u studiju prepuštaju ‘živim’ instrumentima, u Hrvatskoj je posljednjih godina dobila nekoliko izuzetnih predstavnika kao što su Chui ili ABOP. Prvi su na plesni podij budućnosti lansirali stare jazz majstore, drugi dokazali da su bas, bubanj i sintesajzeri sasvim dovoljni za dosezanje ‘špice’ na partiju, a negdje između njih smjestio se Kozmodrum, petorka predvođena bubnjarom Jankom Novoselićem.

Je li se Dee Gees ‘Hail Satin’ morao objaviti? Možda da, kao mala šala u ovo hiperozbiljno doba, nikad se ne treba zaboraviti smijati i zabavljati.

Billie Eilish i njen brat Finneas trenutno spadaju u najatraktivnije pojave popularne glazbe. S punim pravom, rekao bih – Billie je svojoj publici ipak dosta bliska i emotivno i generacijski – ne samo da postoji potražnja (jer svašta se danas traži), već postoji i emocija; ono za što se svi love i navode kao primjer apsolutne dekadencije mainstreama. Ili nema emocija ili nema instrumenata, a oba argumenta su zapravo šuplja. It’s not about the tool – it’s about the person who wields it.

Zahvaljujući zna se čemu, posljednjih godinu i pol dana mnogi su dobili priliku za autorefleksiju, promišljanje o samima sebi i životnim prioritetima. Jedan od takvih je i Tim Booth koji se na šesnaestom studijskom albumu dugovječne manchesterske grupe James bori s krizom srednjih godina, prisjeća se prošlih, sretnih i manje sretnih vremena, ali i dolazi do nekih važnih spoznaja o onome što je stvarno pa i jedino bitno.

Rock’n’roll je u posljednjih 20-25 godina prolazio kroz brojne transformacije i utjecaje, a među najvažnijima svakako je njegovo konačno ‘bratimljenje’ s plesnom glazbom.

Jedno od najboljih ovogodišnjih regionalnih izdanja koje još jednom potvrđuje da se golemi dio najkvalitetnijeg glazbenog izričaja s ovih prostora odvija na područjima instrumentalne glazbe.