‘The Lodge’ – Feel-bad horor koji se gleda samo jednom

Psihološki horor u kojem su središnje teme žalovanje i trauma, a veliki naglasak stavljen je na element iznenađenja, odnosno na neočekivani preokret u radnji (plot twist). Film se ne oslanja na zastrašujuće u konvencionalnom smislu, niti na već stoput viđene klišeje, nego ono proizlazi iz jezive atmosfere, sugestivnih detalja i ambivalencije.

‘The Lodge’

Veronika Franz i Severin Fiala, austrijski su redateljski duo koji je 2014. godine debitirao sa sjajnim psihološkim hororom „Goodnight Mommy“ (originalni naslov: „Ichseh Ichseh“), nagrađenim s dvadesetak filmskih nagrada i tridesetak nominacija. Na prošlogodišnjem su Sundanceu predstavili svoj novi, dugo očekivani film „The Lodge“ (2019), također u žanru horora, kojeg mnogi uspoređuju s Kubrickovim remek-djelom „The Shining“ (1980). Film je u kina stigao 2020. godine i uglavnom je vrlo dobro primljen, i od strane publike i od strane kritičara, a najviše je pohvala dobile glumačka izvedba Riley Keough (najstarija unuke Elvisa Presleya, koju pamtimo po glavnoj ulozi u seriji „The Girlfriend Experience“ (2016 –) u ulozi Grace. Osim Keogh, sjajan posao odradili su i Lia McHugh te Jaeden Martell u ulozi djece, a neki su istaknuli i sjajno napisan scenarij, kojeg potpisuje škotski scenarist Sergio Casci. Redateljima se međutim, nije svidio originalni scenarij (prozvali su ga nedovoljno ozbiljnim i previše konvencionalnim), pa su ga naknadno preradili u skladu sa svojom vizijom.

„The Lodge“ je psihološki horor u kojem su središnje teme žalovanje i trauma, a veliki naglasak stavljen je na element iznenađenja, odnosno na neočekivani preokret u radnji (plot twist). Film se ne oslanja na zastrašujuće u konvencionalnom smislu, niti na već stoput viđene klišeje, nego ono proizlazi iz jezive atmosfere, sugestivnih detalja i ambivalencije. Ono što ovaj film čini toliko uznemirujućim iskustvom za gledatelja jest to što je u neizvjesnosti do samog kraja filma, a čak je i sam završetak nedorečen. Naime, na vrhuncu napetosti, umjesto konačnog razrješenja događaja, prikazuje se odjavna špica (iako se iz posljednjeg kadra ipak može naslutiti što će se sljedeće dogoditi). Gledatelju nelagodu stvara i to što ne može biti siguran u to svjedoči li objektivnoj stvarnosti, natprirodnim događajima ili je ono što vidi izobličena zbilja pod utjecajem mentalne bolesti. Osim toga, neprestanomu se mijenja percepcija o likovima, koji nisu crno-bijeli, plošni karakteri, već posjeduju svu kompleksnost pravih ljudskih bića. Gledatelj se tako naizmjence pita je li Grace (protagonistica) arhetip zle maćehe iz bajke ili žrtva, kao i jesu li djeca posve nevina kao što se na prvu čine.

Film se otvara s kadrovima mračne unutrašnjosti (Mijine) kućice za lutke popraćenim zloslutnom glazbom. Kućica za lutke dojmljiv je i zastrašujući dodatak filmu, iako smo nešto slično već imali prilike vidjeti u filmu „Hereditary“ redatelja Arija Astera, kojeg su mnogi prozvali najboljim horor filmom 2018. godine. Kućica za lutke predstavlja vjernu repliku kolibe, odnosno kuće za odmor obitelji Hall u kojoj se odvija većinski dio radnje filma. Tijekom filma, radnja se u ključnim trenucima prekida kadrovima u kojima se prikazuje lutkarska obitelj Hall zaustavljena u određenim položajima, koji na jezovit način pretkazuju što će se dogoditi sa stvarnim likovima u nastavku filma.

Na početku filma Laura Hall (Alicia Silverstone), majka Mije i Aidena, vozi djecu k ocu Richardu (Richard Armitage), a iz razgovora u autu saznajemo da žive odvojeno te da je on pronašao novu partnericu. Richard tijekom razgovora s Laurom otkriva da se namjerava uskoro vjenčati s Grace i predlaže joj da finaliziraju razvod. Lauru je ta vijest dočekala nespremnu, ali je iz njezine reakcije nemoguće predvidjeti  tragediju koja će uslijediti. Kamera se sporom vožnjom približava Lauri, koja sjedi za stolom i rezignirano otpija gutljaj vina iz čaše, zatim skida ogrlicu s vrata i pretražuje svoju torbu. U pozadini se čuju samo zvukovi koji dolaze iz upaljenog televizora. U sljedećem trenutku Laura smireno vadi pištolj iz torbe, bez oklijevanja ga stavlja u usta i povlači okidač. Kamera se još neko vrijeme zadržava na prizoru njezinog beživotnog tijela iza kojeg je zakrvavljeni zid. To je prvi u nizu šokova i peripetija koje će gledatelja držati na iglama do samog kraja. Šest mjeseci nakon Laurinog samoubojstva, Richard predlaže djeci da Božić, odnosno zimske praznike provedu u njihovoj kolibi, zajedno s Grace, kako bi ju bolje upoznali prije vjenčanja. Mia i Aiden se isprva opiru toj ideji, jer ju smatraju odgovornom za smrt svoje majke (Aiden ocu zamjera što je majku napustio zbog ‘psihopata’). Osim toga, na očevom su računalu pronašli uznemirujući video i novinske članke koji nam otkrivaju njezinu pozadinsku priču. Grace je u mladosti bila pripadnica kršćanskog kulta i jedina je preživjela masovno samoubojstvo, a Richard je o njezinom iskustvu pisao u svojoj knjizi.Nakon tog saznanja se i kod djece i kod gledatelja stvara osjećaj nepovjerenja i straha prema njezinoj pojavi.

Mia i Aiden ipak pristaju otići u kolibu s ocem, gdje napokon upoznaju tu misterioznu ženu. Potreseni majčinom smrću i u procesu žalovanja iskaljuju svoj bijes na njoj, ne skrivajući prijezir i neodobravanje, dok se ona očajnički trudi oko njih. Stvari se zakompliciraju kad se Richard zbog posla mora vratiti u grad, pa ostavlja djecu samu s Grace u (satima od grada) udaljenoj, izoliranoj kolibi usred oštre zime. Da stvar bude gora, Grace zbog trauma iz prošlosti pati od PTSP-a, a njezino psihičko stanje pogoršava s jedne strane neprijateljsko ponašanje Mije i Aidena, s kojima uzalud pokušava uspostaviti  odnos, i neobični, naizgled natprirodni događaji u kolibi s druge strane. Grace otpočetka osjeća prijeteću ‘prisutnost’, a posebnu joj nelagodu stvara mračni, renesansni portret Djevice Marije („L’Annunciata di Palermo“ Antonella da Messina) i raspela koja krase zidove kolibe.Ti joj kršćanski simboli pobuđuju sjećanja na traumu, uvlače joj se u noćne more i Grace polako počinje gubiti razum. Tome doprinosi i klaustrofobičan interijer kolibe, kao i vremenske prilike (snježne mećave koje traju danima) koje podcrtavaju osjećaj zarobljenosti i izolacije. Sumornoj atmosferi filma pridonosi hladan kolorit slike, za koji je između ostalog, zaslužan grčki direktor fotografije Thimios Bakatakis, poznat po suradnji s ekscentričnim redateljem i centralnom figurom tzv. grčkog čudnog vala, Yorgosom Lanthimosom (čiji su najpoznatiji uradci „Dogtooth“ (2009), „The Lobster“ (2015) i „The Killing of a Sacred Deer“ (2017)). Bakatakis, Franz i Fiala su se odlučili za neobične kutove snimanja (kamera je gotovo uvijek položena iznad ili ispod razine pogleda) prilikom snimanja interijera kolibe (takvim se ‘trikovima’ obično služe horori u kojima je u središtu radnje ‘ukleta kuća’), kako bi gledatelj posumnjao da kolibu  nastanjuje (odnosno progoni) duh pokojne Laure, a sve s ciljem da ga neočekivani završetak (lišen natprirodnog objašnjenja) šokira i iznenadi. Kao što je uobičajeno u žanru psihološkog horora, prisutnost natprirodnog (Laurinog ‘duha’) je metafora, u ovom slučaju, za Graceine vlastite demone koji ju progone.

Jacob Hall je „The Lodge“ opisao kao ‘feel-bad horor godine i jedan od najimpresivinijih filmova ikad snimljenih, koji nizašto ne bi ponovno pogledao’, aludirajući na to da je riječ o emocionalno iscrpljujućem filmu, pravom ‘maratonu jada i užasa’. Jeannette Catsoulis za „The New York Times“ tako piše da je unatoč svom vizualnom šarmu, „The Lodge“ uspješniji u stvaranju nelagode, nego u izgradnji uvjerljive priče. Drugi kritičari koje „The Lodge“ nije pretjerano oduševio, također su istakli kako scenarij vrvi nelogičnostima. Jednima je krajnje neuvjerljivo  to što je Richard ostavio djecu samu s psihički bolesnom zaručnicom i napunjenim pištoljem, a drugima pak se nije svidio neobjašnjiv (ali  ipak zastrašujući) igrokaz s lutkama. Osim toga, mnogi tvrde da se radnja odvija presporo i da se u filmu ‘premalo govori’. Franz i Fiala su u intervjuu s Rafaelom Motamayorom rekli kako preferiraju tišinu i minimalističke dijaloge, jer to dopušta publici da sama ispuni prazna mjesta svojim mislima, osjećajima i interpretacijama. Za razliku od njihovih američkih producenata, ovaj europski redateljski duo ne boji se neodgovorenih pitanja niti publike kojoj bi zbog nedostatka akcije i sporog ritma film mogao biti dosadan, jer stvaraju filmove kakve bi i sami voljeli vidjeti u kinima (i koji samim time, nisu za svakoga). Kao što je kritičar Adam Graham istaknuo, nije važno to što film ne odgovara na sva postavljena pitanja, jer njegova snaga leži u emocionalnoj reakciji koju izaziva kod gledatelja, a taj osjećaj, za razliku od objašnjenja, ostaje još dugo vremena s nama.

Ocjena: 6/10

(FilmNation Entertainment, Hammer Films, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X