Vid Barić ‘Fiumanski, opet lažeš’ – personifikacija kontrakulture u kontekstu 21. stoljeća

Debitantski roman novinara Jutarnjeg Lista Vida Barića ‘Fiumanski, opet lažeš’ (objavljen pri opatijskom nezavisnom izdavačkom kućom Shura Publikacije) prati lutajućeg reportera Livija Fiumanskog, lika u samom središtu kružnice omeđene univerzalnim vapajem za ikakvom naznakom možebitne financijske sigurnosti, sablasnim politikantima, pomodarskim urednicima, svekolikim šundom i novinarskim žutilom.

Vid Barić ‘Fiumanski, opet lažeš’

Zanimljivo je naletjeti na štivo koje opisuje dekadenciju, kako tvoje, tako svačije eminentne okoline, a da ti se od njega ne okreće želudac. Razlog tomu, naime, nije manjak autentičnosti knjige koju držiš u rukama (ona ionako dosta pitko prolazi kroz znojave prste ili jednako znojavi ekran e-čitača), već čistokrvan, realan opis kontinuirane propasti na koju je većina uspjela potpuno otupjeti.

U tom duhu ništa ne garantira stanje šoka, stoga ni ne čudi indiferentnost prema dobro opisanim, svakodnevnim hororima reporterskog života. Portali jesu umrtvili novinarstvo na polju kvalitete (clickbait, kratki tekstovi bez sadržaja, izostanak informativne note i ono najgore, nemar prema potrebi za nekakvim smislenim stajalištem), ali se nisu uspjeli držati podalje od „netaknutih“ tiskovina – i iz tog razloga svjedočimo tiskanim medijima čiji naslovi, kompletna oprema, i pristup tekstu kao jedinom mediju za komunikaciju s čitateljstvom nalikuju na sadržaj rađen isključivo za portale.

O „ne talasaj, drži se po strani“ stavu kojim urednici totalno krivo usmjeravaju novinare i vraćaju ih na startnu poziciju, iz koje opet ne mogu dospjeti daleko u takvoj prevladavajućoj klimi ne treba puno govoriti, osim napomenuti da je upravo taj stav izrodio klasičan, tabloidni model portala i vice versa. Već bezbroj puta viđena „kokoš-jaje“ situacija. Uglavnom, novinarstvo nije ono što je nekada bilo (ofucana fraza ‘sto kroz sto’, duboke isprike širem čitateljstvu).

Koristeći lik Livija Fiumanskog kao definitivnog protagonistu bačenog u hrvatsku metropolu, Vid Barić komunicira jake, na trenutak možda malo cinične poruke o nestabilnosti novinarskog života u današnjim quantity over quality vremenima, oblivene kratkotrajnim, ali efektivnim humorom. Fiumanski i njegov prominentni ego proizvod su okolnosti, ali ne i okoline – on je u tom smislu, poput Huntera Thompsona šezdesetak godina ranije – apsolutni pogon kontrakulture (istini na volju, Fiumanski drži za fiktivnu i nešto malo primjereniju verziju upravo takvog profila ličnosti).

Vid Barić (Foto: Kristijan Smok)

Razlika, naravno (a ona se nekako nameće kao lajtmotiv kroz štivo) leži u drugom vremenu, drugom geografskom i životnom podneblju, ali i skroz drugačijem poimanju lika reportera, odnosno novinara. Dok je Hunter Thompson imao zaleđe svoje stečene slave i ozbiljne publikacije kao što je Rolling Stone, Livio Fiumanski prisiljen je hrvati se s vlastitim željama, ambicijama i činjenicom da se, eto, treba prehraniti. Uvodne riječi u njegovu zbirku anegdota to najbolje opisuju: „Lažem i prepisujem svakodnevno, dok se od umora i jada ne srušim u krevet. Pritom, moja osobito neuspješna egzistencija ovisi o broju klikova na članke koje pokradem, pa sam primoran trovati narod nevjerojatnim budalaštinama. Da, osjećam se zbog toga loše, ali treba nešto i jesti“.

Iako se na prvi pogled vješto snalazi u ulozi novinara, novinarstvo je, međutim, najveća prepreka našem junaku: dobrostojeće književne konstrukcije – koje Fiumanski naročito cijeni – u idejnim gabaritima tabloida nisu dobrodošle. Taj podatak koristan je samo zarad postavljanja antagonizma prema, kako ga sam Fiumanski opisuje „netalentiranom uredniku“, ali i onome što on zastupa: nekvalitetni, prazni, sablasni šund koji je uspio sustavno zasjeniti i najmanje zrno otpora i tako ga zgurati na samu marginu javnog informiranja.

Vidi se, naime, tokom cijele knjige trudi, što je uistinu divan i plemenit underdone želje i volje da se nešto, nekad, ipak, u svom ovom kaosu koji nam je potpuno preuzeo živote, nešto promjeni na bolje. „Fiumanski, opet lažeš“ suštinski opsuje brzu dinamiku života na terenu, života među ljudima, i vjeran je opis svih nedostataka nastalih kao posljedica šizofrenosti portala ovisnih samo i isključivo o klikovima.

Koristeći ich formu daje određenu osobnost napisanom i samim time omogućava čitatelju lakše se poistovjetiti s idejama o težnji k boljitku statusa pisane riječi i onih koji ih pišu u današnjem društvu. Testament je to vremena koje srlja, naizgled odlazi u nepovrat, ali i dalje rađa ljude iz javnog života koji se usprkos svemu trude izbiti s margina ovog društva.

(Shura Publikacije, 208 str., meki uvez, 2020.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X