Woodstock 50 – veliki debakl

Proslava pedesete godišnjice legendarnog glazbenog festivala ozbiljno je poljujana. Investitor se povukao, a organizatori kažu: Festival će se održati. No ima li to uopće smisla?

Swami Satchidananda govorom je otvorio Woodstock 1969. godine (Foto: Wikipedia)

Kako danas, pedeset godina, nakon najpoznatija tri dana mira i glazbe izgleda pokušaj proslave jubileja Woodstocka, festivala koji je u temeljima uzdrmao i preusmjerio glazbenu industriju tog vremena, time što je dao glazbi jedno sasvim novo društveno značenje proslavljajući aktivizam i kontrakulturne promjene?

Odgovor na to pitanje glasi: Izgleda jadno.

Izgledalo je jadno već po objavi problematičnog lineupa u kojem su se među nekima od veterana prvog festivala iz 1969. zatekla imena poput Miley Cyrus, Imagine Dragons, Halsey, pa i Jay-Z  među headlinerima. Time je već bilo jasno da je forma progutala sadržaj, tj. industrija ideju – davno zacrtanu ideju da glazba može i treba biti više od puke zabave za široke mase. Woodstock 50 već je, dakle u startu, bio poraz ideje i nasljeđa originalnog Woodstocka. To je samo još jedan u nizu ‘festivalskih brendova’, još jedan od ‘open airova’ koji ne igra riskantno i ne želi na svojoj pozornici underground već zvučna imena, bez obzira na konotacije i sadrža koji ta zvučna imena nude. To je poraz iz razloga jer se koristi ime Woodstocka da bi se učvrstio status quo u vjerovanju kako ovo vrijeme ne nudi nikakve izazove i nema niti jednog, za establishment, problematičnog glazbenika u smislu odašiljanja značajnije poruke. Originalni Woodstock je imao upravu tu misiju: da ukaže da su promjene nužne. No problem stvari ne leži samo u odabiru izvođača.

Woodstock 50 – Lineup

Woodstock 50 se u startu nije vezao uz ništa društveno, gledano izvan glazbenog konteksta. I to je poražavajuće. Nula za ikakve nove ideje, inicijative ili aktivizam. Bi li se uopće spominjao Woodstock danas da je te 1969. bio tako beskrvno koncipiran, da ne kažem, bezvezan? Bi li pola milijuna Amerikanaca (a mnogi izvore navode kako je finalna brojka iznosila i oko tri milijuna uzimajući u obzir i one koji su krenuli, ali se nisu uspjeli probiti) palilo automobile i potezalo u neku nedođiju na farmu nekog Maxa Yasgura i tri dana živjeli u blatu bez ikakve civilizacijske infrastrukture, da je na toj pozornici kojim slučajem bila neka revija brodvejskih šlagera, večeri polke i prokušanih pop hitova? I tu je odgovor jednostavan: Ne bi.

Išli su upravo stoga jer im je bilo dosta ušminkane kulise koja ih je davila sladunjavošću s jedne strane, a s druge im nametala stroge patrijarhalne i rasne društvene okvire začinjene i obavezom odlaska u rat u Vijetnam. Woodstock je u tom društvenom smislu bila kulminacija jedne pobune, ali vođena gandijevskom logikom, jer su se do tada američki studenti i aktivisti itekako ‘naužili’ druženja s policijskim pendrecima, suzavcem i mecima na brojnim, često krvavim, prosvjedima. Bila je to pobuna, toliko epska, da je se više nije moglo ugurati pod nikakav tepih. Na cijelom Woodstocku glazba je pronosila upravo takvu poruku. Iz nje je vrištalo: “Sloboda!”, na način kako je to svojim promuklim glasom Richie Havens, kao prvi koji se popeo na tu legendarnu pozornicu, gotovo urlao nakon što je puna dva sata svirao. A svirao je toliko jer se grupa Sweetwater nije fizički mogla probiti do pozornice.

Richie Havens na Woodstocku 1969. (Foto: Wikipedia)

Zbog te ideje, pola milijuna njih živjelo je ta tri dana na toj ledini, gdje su se silom prilika začeli i potpuno drugačiji ljudski odnosi, gdje je prevladao osjećaj zajednice, spram uskogrudnog individualizma, jer svaka društvena promjena, možda kreće od individualnog impulsa, ali ako se ne formira istomišljenička zajednica, onda se neće ni dogoditi.

I upravo ideja da se može i to da se može drukčije bez obzira na sve prepreke ‘porodila’ je Woodstock kao pojam kontrakulturnog aktivizma. Woodstock je direktni uzrok zašto su kasnije mnogi povijesno gledano bitni glazbeni festivali bili razlog za okupljanje i davanje podrške nekom višem i važnijem cilju. Nije Bob Geldof organizirao Live Aid da bi svijetu pokazao koliko je Queen velika grupa (što se odjednom nakon filma “Bohemian Rhapsody” počelo javljati kao najvažniji moment s tog festivala, što je samo po sebi užasna distrakcija), već da bi se prikupila sredstva za pomoć gladnoj djeci Afrike. Nakon jednog Mandella Day festivala pao je apartheid u Južnoafričkoj Republici, a da se ne govori koliko je bilo organizirano festivala koji su direktno tražili oslobađanje Tibeta od kineske okupacije (tema o kojoj nitko ne smije danas ni pisnut), ali i za pomoć svim zemljama Indokine koje je satirala američka vojna čizma tijekom gotovo dva desetljeća. To je pravo nasljeđe Woodstocka, a ne samo ‘dobra stara mjuza’.

Logistički gledano, Woodstock je bio potpuna katastrofa. Počeo je kao festival koji je naplaćivao ulaznice, da bi kad je nagrnulo more ljudi postao besplatan i to na odluku samih organizatora. Danas bi u takvoj kriznoj situaciji svaki festivalski organizator posegao za pozivanjem policije i pojačanjem redarskih službi. Danas bi to bio debakl na koji bi establišment gledao s uživanjem i patronizirajućim tonom. Woodstock 1969. nije htio dati tog gušta tadašnjem američkom establišmentu, ni po koju cijenu, pa makar ta odluka donijela propast. A nakon odluke da je festival postao besplatan, organizatori su se bacili na posao da toj ogromnoj masi pomogne što je više moguće. Prvi Woodstock je ujedno i pobjeda svojevrsnog ad hoc djelovanja i pomaganja gledano i u sferi humanitarnog rada.

Woodstock – 15. kolovoz 1969. (Foto: Wikipedia)

Treba se zapitati kakva bi bila povijest glazbenih festivala da je tijekom ta tri dana mira i glazbe te 1969. bilo vedro i bez kapi kiše? Iskreno mislim da bi sve festivalske priče otišle odavno dovraga. jedan od najvažnijih detalja je što Woodstock nije pratio ‘divine moment’. Dakle ne da mu vrijeme nije išlo na ruku, već je bilo protiv njega. Tu je i stvoren taj moment ljudske pobjede. Toliko je nama koji idemo po glazbenim festivalima duboko ukorijenjen duh Woodstocka da ga više i ne primijećujemo. Nikog ne brine kiša na open airu, ako se i dogodi, onda je “kao na Woodstocku”. Dakle, “koga briga” – to i jest duh open aira. Nakon Woodstocka, kiša više nikome ne može pokvariti zabavu, jer oni koji razmišljaju suprotno, niti ne idu na tu vrstu događanja.

Kad se u tom svjetlu pogleda što se trenutno događa unutar redova Woodstocka 50 i prije nego li je održan, teško je ne zaključiti da je takav ishod neminovan i pravedan u onoj mjeri u kojoj ta proslava nema gotovo ni trunčicu vudskokovskog u sebi. Woodstock 50 u startu nije bio ništa drugo već nemušto oponašanje formule jedne Coachelle sklone pomodnim hirovima, jer na pomodnosti taj festival i počiva, pa sad ako može Coachella imati Arianu Grande, onda i Woodstock 50 može jednu Miley Cyrus. To je samo jedan primjer i tu ću stati jer nije želja ovim člankom petljati po lineupu, jer time se bavi previše drugih članaka koji tu obljetnicu promatraju ponajviše kroz lineup u smislu tko je zaslužan, a tko nije, a kao što je već gore navedeno Woodstock nije samo glazba. Ne bih osobno imao ništa ni protiv jedne Miley Cyrus da je Woodstock 50 vezan za neke druge važne momente današnjice pa da se u tom kontekstu provuče i obol spomenute pjevačice. Ali toga nema.

Woodstock 1969. (Foto: Wikipedia)

U duhu originalnog Woodstocka danas više grmi ostarjeli Roger Waters koji ne staje u kritikama i provokacijama Trumpa po pitanju izgradnje zida na američko-meksičkoj granici, ili pak javnim pokušajima stopiranja svakog glazbenika koji bude pozvan u Izrael dokle god postoji pakao pojasa Gaze. Jel’da da ne očekujemo da Woodstock 50 slučajno dirne u to osinje gnijezdo? Ne očekujemo ni da nešto bekne o globalnom zatopljenju čije štetne posljedice svi osjećamo i trpimo. Može The New York Times postati prvi novina u svijetu koja je otvorila posebnu redakciju koja se samo bavi i izvješćuje o fenomenu zagrijavanja na koji direktno utječu najrazvijenije zemlje svijeta, ali organizatorima Woodstocka 50 to nije u agendi. Bio bi pravi SF da slučajno pozovu jednu Gretu Thunberg. Na koncu i SAD su danas istovremeno na dvije kontradiktorne liste, onoj s najbogatijima i najsiromašnijima u svijetu, nije da nemaju problema oko kojih se ne može podići glas, ali teško da će doći čak i simbolična gesta da se traži puštanje na slobodu jednog Juliana Asangea. Gdje je tu istinsko nasljeđe onog prvog Woodstocka, na kojem je glas podigla kantautorica Joan Baez čiji je suprug David Harris bio baš uhićen tih dana jer se javno kao novinar opirao famoznom američkom “Draftu” i odlasku u Vijetnam?

U tom smislu, može se reći da je Woodstock 50 stiglo ‘prokletstvo’ prvog Woodstocka, a to je da će ta konstrukcija koja u svojoj srži nema ničega osim obične slagalice ‘tko je tko na američkoj sceni’, jednostavno morati neslavno propasti. To se i događa. Investitor se povukao i izvijestio Billboard da Woodstocka 50 neće biti. Potom su se javili organizatori i to opovrgnuli, dok vjerojatno grozničavo traže novog ili nove investitore. Konstrukcija se dakle srušila i prije nego li je izgrađena. Investitor se obično povuče kad uvidi da je investicija neisplativa. A što je neisplativo kod festivala? Pa valjda ako se ulaznice ne prodaju. Ako se ulaznice ne prodaju, onda nema ni interesa. To dovoljno govori.

Izlaz iz takve situacije možda traži radikalno, da ne kažem vudstokovsko rješenje – proglasiti festival besplatnim. “Ali dovraga, ne ide to tako u današnjem svijetu”, odgovorio bi svaki razumni investitor i dodao: “Pa nije vam to Woodstock”.

I tu upravo leži i odgovor.

Ostaje samo sve bljeđe sjećanje na jedan festival koji je davne 1969. učinio nešto što je danas nemoguće.

A Woodstock 50 ako se i održi, teško da bi po nečemu bitnom trebao biti upamćen.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh