Fight club 6: 2Cellos

Branko Bogunović Piff (20. stoljeće) – lijevi kut – muzičar, gitarist, svirao od Drugog Načina do pratećih bandi kojekome, nema kome nije, surađuje s Antom Perkovićem na radio emisijama HR. Anđelo Jurkas (21. stoljeće) – desni kut – pisac, storyteller, mužikaš, jezik, ponekad i mozak, objavljuje albume i knjige i zanemaruje brige.

Fight Club

DRUGA RUNDA:

Jurkas: Od maloči se bojim dubina kad sam ko mulac gledao Spielbergove “Ralje”, da ga jebeš i dan danas čujem ono dumanje Johna Williamsa kad odem na svojim kvarnerskim plažama plivat par metara od obale tamo di više prstima ne dotičem rakove po dnu. Tako da ne znam koliko mogu biti Jacques Cousteau pri istraživanju dubine 2Cellos, ali velim, za moj pojam produbljavanja dosta mi je, recimo, činjenica da se momci ufaju uzeti vrhunaravnu stvar tipa “Where The Streets Have No Name” U2-a i onda joj oduzeti Bonov glas, tekst, poruku, bubnjeve, ogoliti ju na dva kanala a opet na kraju izvedbe dobiti “wow” efekt što se tiče energije, aranžmana, dinamike, efekta te pjesme na slušatelja. Ionako se sve svodi na komunikaciju i prijenos emocija. Nekad i nekom ide, nekad i nekome ne. Meni idu. Ili kad uzmu stvar Carla Jenkinsa za koju kite nitko nema pojma tko je i od izvedbe tog “Benedictusa” učiniti da se naježim i rasplačem prilikom slušanja. O tome da nisu ubili ni uništili i dalje ingenioznu “Every Breath You Take” ili da su isti switch napravili od onog dance tempa Rihanne i Calvina Harrisa “We Found Love” ili “Voodoo People” Prodigyja, meni to dosta za respect i mimo ovog “uspjeli smo na svjetskoj razini” momenta. E sad jesam li do gležnja u plićaku ili ima to svoju dubinu apsolutno me zaboli turac (nije tipfeler samo nisam prost, namig).

Bogunović: Kak’ se ti bojiš estradnih dubina, ja se grozim estradnih visina (ne toliko visina koliko padova). Ok, razumijem da se neplivači boje zaplivati i brčkaju se u plićaku, idem ja zaroniti. Daklem, 20 godina treniranja u teškoj kategoriji za ove perolake rezultate, nije baš logika. Kao da se naš Stipe Božić zadovoljava rekreativnim osvajanjem Sljemena. Da su čelavci vrhunski trenirani vidi se po poštivanju tona (sve uredno odsvirano), dinamike i agogike i ostalih glazbenih elemenata. Ok, moj šuster ima jako uredan štep, što ga ne čini artistim nego šusterom. Ajmo dalje njihovi aranžmani: heh, dok jedan svira ritam (onomatopejski radi žega, žega) drugi svira temu. Big deal, neću biti nefer, skučenost instrumentarija im ne ostavlja neki izbor u tretmanu pjesama, ali i puno uži izbor instrumentarija ne spriječava Tommyja Emmanuela ili Prestona Reeda da ubodu genijalne aranžmane. U prijevodu koliko god u samom sviranju poštuju materijal, toliko su u pristupu sadržaju plošni i površni. Jurk ass ti kažeš da su oni namjerno banalizirali pristup pjesmama ne bi li doprli do što šireg auditorija, pa i Severina takodjer banalizira pjevanje i to joj se ne pripisuje kao kvaliteta, neg’ se kaže da nije neka pevaljka. Da ne kažem da taj njihov kao ležeran pristup rezultira da pjesmu “Misilrou” od Dicka Dalea nazovu tema iz “Pulp Fictiona”. A znamo se rugat Ingrid… Meni ova ignorancija ima isti predznak. Cjepam dlake, naravno. Vidim da se beskrajno zajebavljau i uživaju u tom, zaslužili su, ali kad počnu palamudit o tom da je čelu superioran gitari i da svojim sviranjem pokašavaju dobit snagu cijelog orkestra, ne pretjerujmo. Vjerojatno nisu čuli za Van Halena, Tommija, Jeffa i ostale koji to već desetljećima rade. To mu ga dođe k’o kad Mujo prvi put sjedne za volan i krene jurit diveći se sam sebi, misleći da nitko prije njega nije uspio savladat vještinu vožnje. Slušajući ih, češće se smijem, nego plačem od pobuđenih emocija i hvala im na tom. Ali sam oduševljen činjenicom da su dva instrumentalna outsidera obrisali pod s kompletnom hrvatskom pjevačkom elitom. Sve što su naša zlatna grla planirala, kemijala to su oni ostvarili…

TREĆA RUNDA: PUNCHLINES

Jurkas: Jok Piffe, nigdje spomenuo banalizirati. Dapače, mislim da to što minimaliziraju zbog limita oruđa kojim se služe nikako ne znači da su banalizirali prerade. Baš suprotno, mom uhu im još uvijek nadjenu neke fine nove hozntregere ili bokserice, da ne odemo u pretjerana cifranja. Ne bih rekao da su spomenute obrade perolaka kategorija. Treba probati kvalificirati da bi se moglo efektno diskvalificirati. Bez obzira na sve pro et contra, imam povjerenje u momke i nadam se da će na trećem, četvrtom, petom i inim albumima naći načine zadržati kakvu-takvu publiku na globalnom nivou i da će si naplatiti za pet života egzistenciju i da će se razvijati u smjeru vrhunskih reproduktivaca što se tiče klasične glazbe, a kakvih-takvih autora i originala ne samo aranžerskih što se tiče crossovera i toga u čemu sada jesu. I da će dosanjati da na nekom sljedećem world touru dobiju šansu sjesti uz Angusa i odgrebati “You Shook Me All Night Long” ako ne već i ona druga dva mas hita. Ako ne uživo, hologrami će sigurno poslužiti pa možda i uz Jacksona i Hendrixa odrape pokoji guest featuring. A Cellosima, samo da sutra prekosutra dobiju Keshu, Rihannu, Katy Perry, Lady Gagu u svoj hotel pa da se izrode još neke suradnje i neka snime neki soundtrack i autorski album i neka ih Eltonov friend Eminem samplira na povratničkom nekom singlu i neka ih iskorištavaju k’o Radu Šerbežiju na ruski način u hollywoodskim filmovima, ali i dalje su uspjeli i dalje su najveća glazbena senzacija Rvacke u svijetu ikad i svih vremena na jadanje svih kojima to smeta. I pas mater svima kojima se to ne sviđa iz bilo kojih razloga, ali tako stvari stoje. I bolje da su oni nego… (nastavite niz po vlastitom nahođenju).

Bogunović: Da sam mlađi potrgao bih se od truda da se Čelima uvalim, ak niš’ kao nosač instrumenata, pa da podijelim radosti touringa i pratećih blagodeti. S obzirom da mi je poprilična tlaka otić’ na gažu u Zaprešić, nisam im nešto zavidan. Vožnje avionom (užas), hoteli (svi isti), groupies (moje su već pomrle), hladne dvorane, nejestiva hrana etc. Prepuštam to mlađima i otpornijima. A da me ipak primite za ritam gitaristu?

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh