Godina pandemije, neizvjesnosti, otkazanih turneja, koncerata i borbe za opstanak od glazbenika pojedinaca do giganata industrije zabave. Godina bez olimpijskih igara, suludih američkih izbora i Brexita. U njoj su mnogi glazbenici objavljivali retrospektivne i koncertne uratke, dok su novi albumi objavljivani s kašnjenjem u nadi da će za par mjeseci od predviđenih rokova biti bolje. No neizvjesnost se nastavlja i u 2021. godini. Recenzentski tim Ravno do dna odabrao je 20 stranih albuma po kojima bi nam 2020. bar u tom zvučnom segmentu trebala ostati u malo boljem sjećanju.
U izradi grupne liste portala učestvovali su Jelena Svilar, Ivan Laić, Vedran Harča, Ivan Slijepčević, Marko Baković i Zoran Stajčić.
Sistem bodovanje bio zbrajanje bodova s pojedinačnih lista što je donijelo zajedničku godišnju listu koju predstavljamo od posljednjeg 20. mjesta i završavamo s albumom godine.
Ako ne vjerujete da se danas može snimiti (pretežito) gitaristički rock album koji će vas samljeti virtuoznošću (prvenstveno ideje, a potom i svirke), „Ummon“ će vas ubijediti da ste u krivu. Svijet se odavno promijenio. Pa prateći tu misao ne treba nimalo čuditi da je ove godine najbolji album rock psihodelije snimljen u Francuskoj.
19. Matt Berninger ‘Serpentine Prison’
Nije ovo prvi Mattov izlet van The Nationala, sjetimo se da je prije pet godina s Brentom Knopfom kao El Vy objavio album “Return to the Moon” koji kvalitetom nije uspio stati uz bok njegovom dotadašnjem katalogu, no “Sepentine Prison” je prvo izdanje koje potpisuje vlastitim imenom i kojim napokon uspješno brani status punokrvnog kantautora.
18. Fontaines D.C. ‘A Hero’s Death’
Album dublinske petorke Fontaines D.C. „A Hero’s Death“ možemo promatrati kao naličje „Dogrela“, reakciju na sve što im se događalo otkad su ostvarili snove i dotadašnju svakodnevicu zamijenili turnejama i svirkama po čitavom svijetu, uključujući i zagrebački INmusic na kojem su nastupili prošle godine i po svoj prilici iduće ‘ako prilike dozvole’.
17. Haim ‘Women In Music Pt. III’
„Women In Music Pt. III“ je album pun iskričavih preokreta, čas mami, čas odbija, a često i upozorava, ali niti jednog trenutka ne prejudicira i ne dolazi u poziciju dociranja. Kao da je jedan začarani krug padova i konstantnog ustajanja nakon istih – album za hvatanje u koštac sa životom, koji je pored svega izuzetno maštovito i s nizom potki oblikovan i serviran po svim pravilima pop glazbe.
16. Phoebe Bridgers ‘Punisher’
Godinu i pol dana je mlada emo-folk kantautorica Phoebe Bridgers snimala svoj drugi album. Nasljednik prvijenca “Stranger In The Alps” bavi se propuštenim i propalim veza, te napetosti između unutarnjeg i vanjskog sebstva. Album koji se bavi traumama i njihovim nadilaženjima došao je kao naručen u godini prepunoj globalnih traumatičnih iskustava.
15. The Flaming Lips ‘American Head’
Prvotna ideja bila stvoriti konceptualno djelo inspirirano pokojnim Tomom Pettyjem i njegovim počecima. U Coyneovoj glavi tako se rađao scenarij u kojem se mladi Petty upoznaje i surađuje sa skupinom drogiranih manijaka iz Oklahome, dakako personifikacije samih Lipsa. Ta je priča u konačnici dobila puno osobniji karakter pa su umjesto neprežaljenog kantautora ili nekadašnjih jednoroga, Yoshimi i ružičastih robota ovoga puta glavni likovi sam Wayne, njegova obitelj i prijatelji, odnosno njihovi slabo zamaskirani ‘doppelgangeri’.
14. Róisín Murphy ‘Róisín Machine’
Ako su vam prve (i jedine) asocijacije na Róisín Murphy ‘Sing It Back’, najveći hit bivšeg joj benda Moloko, i vrlo uspješna naslovna stvar 13 godina starog albuma ‘Overpowered’, njezin će vam novi materijal predstavljati priličan šok. Onima koji su, međutim, samostalnu karijeru ove simpatično opičene Irkinje pratili malo pobliže, svjesni su da već godinama demonstrira kako su house i posebno disco glazbene vrste iznimno pogodne i zahvalne za najrazličitija istraživanja i eksperimente. „Róisín Machine“ u tom kontekstu djeluje kao logičan nastavak prethodnih izdanja „Hairless Toys“ i „Take Her Up to Monto“ iako bi ga možda preciznije bilo nazvati njihovom kulminacijom, pločom na kojoj je te sklonosti odvela na dosad najvišu razinu.
13. Jason Isbell and the 400 Unit ‘Reunions’
Priča o tome kako jeJason Isbell izrastao u jednog od najkonzistentnijih kantautora današnjice i najvećeg ljubimca onog dijela kritike koji ima sklonost americani i alt-country izričaju ubraja se vjerojatno među najugodnije narative zadnjih deset godina, a može se reći da započinje s njegovim prestankom konzumiranja alkohola i započinjanjem suradnje s hvaljenim producentom Daveom Cobbom na albumu “Southeastern” 2011. godine. Ta se priča trenutno proteže kroz četiri izvrsne ploče, od čega dvije samostalne, a dvije s bendom The 400 Unit. Četvrti put zaredom Jason Isbell je isporučio album koji je vrlo blizu razine remek-djela.
12. Einstürzende Neubauten ‘Alles in Allem’
Jedno od najpristupačnijih izdanja dugogodišnje karijere benda kojemu je glavna osobina bila gotovo neprobojna nepristupačnost. To će im vjerojatno zamjeriti neki od onih koji su ih upravo zbog te osobine voljeli, dok će možda drugima milimetarski odškrinuti vrata koja vode u čudesan zvuk buke, strave i nelagode koji je činio njihovu glazbu toliko veličanstveno stranom da je bila neusporediva s bilo čime što je dotad moglo biti prozvano muzikom.
11. Tame Impala ‘The Slow Rush’
Kevin Parker je mnogima digao živac kad je rekao da ga je za ovaj album inspirirao rad super-producenta Maxa Martina, čovjeka koji je kreirao pop univerzum nizanjim mega hitova zvijezdama kao što su Britney Spears, Katy Perry, Maroon 5, NSYNC, Backstreet Boys… ukratko čovjek koji je treći na listi kreatora broj jedan hitova svih vremena odmah iza Paula McCartneya i Johna Lennona. Reći tako nešto jasno navodi na razmišljanje da bi „The Slow Rush“ mogao biti čušpajz nabrijanih prvoloptaških pop singlova, ali nije. Parker je tome suprotstavio drugu krajnost – konceptualni album. Nije to stvar prevare, već osjećaj da se netko vraški umješno poigrao s vama. A taj netko je Kevin Parker – čovjek koji će vam kao mamac baciti (za mnoge) omraženog štanc-mahera hitova, uvaliti vam pop ugođaj prikriveno složen po gabaritima konceptualnog rock albuma, da bi na koncu imali osjećaj kao da ste ipak bili na neočekivanom psihodeličnom putovanju, jer je psihodelija zakopana negdje iza kulisa.
10. The Dream Syndicate ‘The Universe Inside’
Da se iza reuniona The Dream Syndicatea kriju ispravni motivi bilo je jasno već nakon prvih povratničkih koncerata 2012. godine. Potom su uslijedila i dva vrlo dobra albuma koji su svim ‘nevjernim Tomama’ pokazali i dokazali da legendarni americana odmetnik Steve Wynn još uvijek zna što radi, no ništa od toga nije nas moglo pripremiti za ‘The Universe Inside’, ploču kojom su, skoro četiri desetljeća poslije osnutka, otvorili sasvim novo glazbeno poglavlje, gotovo nespojivo s bilo čime što su radili u prošlosti.
Svaka pjesma na ‘There Is No Year’ predstavlja identitet za sebe, ali za razliku od prethodnih izdanja ono zaokružuje priču koju album želi ispričati na svim frontama. Izvedba je kao i uvijek na nivou, tekstovi su i dalje angažirani, a sami aranžmani nekako kao da su dobili na životu, dojma sam da je bend napokon pronašao sebe i iz tog mutnog mora raznih utjecaja stvorio ne samo mističan i zanimljiv, već kristalno jasan zvuk. Priča benda Algiers jest jedna od onih priča koje smo čuli već bezbroj puta, ali negdje na tom putu naši su protagonisti skrenuli prema nekom mjestu koje je još uvijek nepoznato ovoj novo-novovalnoj sceni. Ishod njihovog nadprosječno kreativnog rada inspirirati će mnoge, ali bez sumnje inspirirat će i njih same u daljnjem radu.
8. Stephen Malkmus ‘Traditional Techniques’
Bivši frontmen Pavementa na svom novom solo albumu, kako uostalom upućuje i naslov, uspješno spaja folk s rock velevetovštinom evocirajući na neka druga vremena. To radi u svom poznatom opuštenom stilu u ugođaju kao da slušate neke zaboravljene hitove s nekog starog radija, nekad popularnog nazivanog ‘tranzistor’. U vremenu opće ovogodišnje histerije, ova divota dolazi kao fantastično sredstvo za opuštanje.
7. Bright Eyes ‘Down In The Weeds Where The World Once Was’
Prošlo je devet godina otkako je kantautor Conor Oberst umirovio svoj matični bend/projekt Bright Eyes i krenuo se baviti samostalnom karijerom u kojoj u tom razdoblju objavljuje tri albuma te pokreće suradnju s Phoebe Bridgers koju nazivaju Better Oblivion Community Center i početkom prošle godine objavljuju istoimeni album. No, Oberst u međuvremenu prevaljuje četrdesetu te ga pogađaju dvije osobne tragedije, razvod i smrt brata, a svijet tone ka novoj nepredviđenoj krizi i sve upućuje na to da je vrijeme da se naš junak vrati onome čemu je najbolji, da otpuhne paučinu s plašta i krene u novu poglavlje priče svog najuspješnijeg glazbenog entiteta. “Down In The Weeds Where The World Once Was” je jedno od najboljih kantautorskih izdanja godine. Gotovo razorno glazbeno iskustvo koje je sa svakim slušanjem samo sve bolje, a kad dođe do svog kraja gotovo iziskuje spontani aplauz.
6. Norah Jones ‘Pick Me Up Off The Floor’
Norah Jones samo je još jedna u nizu glazbenica i glazbenika koji su ove godine prolongirali objavu novog albuma zbog pandemijskih okolnosti. No pandemijske okolnosti su i dalje tu, ali je i ‘Pick Me Up Off The Floor’ tu kao materijal bolnog iskustva i puta prema iscjeljenju. Uz nju su na albumu John Patitucci i Brian Blade iz Wayne Shorter Quarteta, Jeff Tweedy iz grupe Wilco. Ovo je album na kojem je Norah otišla najdublje u jazz u svojoj karijeri, iako se tako ne čini, također to je njen najdalji dobačaj u folk, iako tu postoji dovoljno jazza da se i to ne čini tako na prvo slušanje. I dakako već spomenuto gostovanje instrumentalističkih prvaka današnjice je toliko čujno da se također sa sigurnošću može reći da pored ovog albuma Norah nema u svojoj karijeri toliko moćno pulsirajuće djelo, koje je, kao kad je riječ i o stilovima, također toliko znalački protkano da ne remeti, već dodatno oplođuje njen dosadašnji diskografski niz.
Premda donosi samo sedam pjesama, ukupno trajanje ploče iznosi četrdeset minuta što upućuje na to da većina pjesama formatom premašuje ono što je radijskim postajama najzgodnije. Iako je riječ o glazbi koju bi se načelno moglo proglasiti plesnom kada bi se sudilo isključivo po njezinom ritmu, teško je ne primijetiti da su pjesme dugačke; možda predugačke da bi se na njih plesalo s uživanjem. Ponekad se razvlače kao dani u izolaciji, a i teme su im često sumorne i nimalo u skladu s ritmom koji ih pokreće. Istovremeno tmuran i otkačen, plesan i refleksivan, projekt Jarv Is… i album “Beyond the Pale” su se pokazali kao potpuno uspješan eksperiment Jarvisa Cockera koji je u vrhunskoj formi.
Nizanje obračuna s boleštinama modernog svijeta na “Ultra Mono” ne nedostaje; od anksioznosti većine populacije, njene besperspektivnosti i ispraznog buljenja u ekran (dok neki sitni postotak upravlja i gušta, npr. kao naši ‘upravljači’ u ilegalnom klubu tijekom perioda karantene), zatim vječitog anakronizma prokletstva života u malograđanskoj sredini, kapitalizma kao mentalnog poremećaja i u konačnici kancerogenosti života općenito u ovom što smo do jučer zvali ‘normalnim’. Vihor bijesa malog čovjeka. Od najvažnijeg punk benda današnjice manje nismo ni očekivali.
3. Fiona Apple ‘Fetch The Bolt Cutters’
Za ovakvu divotu isplatilo se čekati osam godina. ‘Fetch The Bolt Cutters’ je vrhunac stvaralaštva Fiona Apple. Buntovništvo i iskazivanje nezadovoljstva prema postojećim normama jest ona najvažnija srž umjetničkog izričaja. Apple je primjer kako se stalno suprotstavljati struji koja u glazbi tendira tome da se sve zapegla i upakira u vrhunsko pakiranje, ali da se izostavi hrabrost poruke (ako ta poruka uopće postoji). Album „Fetch he Bolt Cutters“ upravo je oda izlasku iz svih okvira, ali time i njihovo sažimanje u cjelinu kroz koju na jedinstveni način upijamao kakofonijsku nit i bit današnjeg svijeta.
2. Bob Dylan ‘Rough and Rowdy Ways’
Kad su se nad svijet nadvili najmračniji oblaci virusa, jedna od rijetkih sunčevih zraka koje su se kroz njih probile došla je od velikoga meštra, nobelovca i vjerojatno najvećeg među kantautorima, Boba Dylana i to u vidi prve autorske pjesme koju je objavio nakon osam godina i svog albuma “Tempest”. U sedamnaest minuta dugačkoj epskoj baladi “Murder Most Foul” govori o atentatu na predsjednika Johna F. Kennedyja, ali i cijeloj američkoj povijesti i kulturi. Potom su uslijedile još dvije, “I Contain Multitudes” i “False Prophet”, a ubrzo za njima i cijeli album “Rough and Rowdy Ways”, složen je kao mapa s blagom koje možete tražiti i uživati sa svakim otkrivanjem novog traga koji upućuje na onaj sljedeći. Ali ne treba ni zaboraviti činjenicu da je lokacija blaga već unaprijed poznata. Ono uopće nije skriveno, već je tu pred vama, izloženo u deset pjesama koje su lijepe i takve kakve jesu i bez upuštanja u avanturu njihovog odgonetanja.
Da netko uhvati 2020. za rogove i iscijedi njezinu samu esenciju i zatim je razmaže kroz vremenski ovir od trideset i osam minuta, ona bi zvučala kao “RTJ4”. Ne samo zbog El-P-jeve state-of-the-art produkcije i beatova koji zvuče kao da ste ispušteni u sam epicentar urbane bojišnice u kojoj odjekuju rafali, eksplozije i zvuk helikopterskih elisa, niti samo zato što im tekstovi savršenom mješavinom opuštene zajebancije te oštrine i preciznosti kirurškoga skalpela seciraju što znači biti ulovljen u mrežu kaosa koja se prostrla Sjedinjenim Državama nakon četiri godine vladavine modernoga Kaligule s neronskim tendencijama. “RTJ4” je više od toga jer se svaki prokleti element poklopio i učinio ga instantim klasikom koji će i za dvadeset godina zvučati jednako bitno na način na koji to danas zvuči primjerice i prvijenac Rage Against the Machine.
Saznajte više:
Najbolji domaći i regionalni albumi 2020. godine
Zvuk dvadesetih – 10 najvažnijih debitanata 2020. godine
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
