Svjetska produkcija ušla je u drugu uzastopnu pandemijsku godinu. Jest da je ove bila nešto bolja situacija, posebice na jesen kad je tržište bio zatrpano novitetima. Hajpalo se štošta, a na scenu se čak vratila i švedska ABBA. Hype je dakako dobar za prodaju, ali često nema veze s kreativnim dosezima, bar po našim kriterijima koji su i inače dijametralno suprotni kad se krene od jednog do drugog recenzenta. No valjda je u tome draž lista na kraju godine.
U izradi grupne liste portala učestvovali su Ivan Laić, Vedran Harča, Zoran Tučkar, Ivan Slijepčević, Marko Baković, Tomislav Sporiš, Marko Podrug i Zoran Stajčić.
Sistem bodovanje bio zbrajanje bodova s pojedinačnih lista što je donijelo zajedničku godišnju listu koju predstavljamo od posljednjeg 20. mjesta i završavamo s albumom 2021. godine.
Album koji često krstari i mijenja stil i unutar iste dvominutne trake, stvarajući dojam da ste spojeni na piratsku radijsku postaju koja emitira izravno iz svijesti hip-hop producenta Otisa Jacksona Jr.-a, znanog kao Madlib, sastavljene od njegove beskonačne kolekcije ploča, dok on poput reflektora obasjava čas jednu, čas drugu dionicu koja mu je u tom trenutku zapela za uho.
19. Billie Eilish ‘Happier Than Ever’
Billie Eilish i njen brat Finneas trenutno spadaju u najatraktivnije pojave popularne glazbe. Billie je svojoj publici ipak dosta bliska i emotivno i generacijski, a drugi album donio je koncentraciju koja nije bila prisutna ranije. Zadnja noga ploče nešto je jača, a kulminira upravo čelnom numerom. Dualizam je u pitanju, dualizam koji rezonira s mnogobrojnom publikom čiji modus operandi obuhvaća prisan odnos, odnos zasnovan na stavljanju sebe pod reflektor usprkos mogućih trenutaka otuđenosti; i taj je koncept zapravo najdublje istražen. „Happier Than Ever” obranio je poziciju Billie Eillish kao fenomena popularne kulture.
Gojira je i prije bila žestoka grupa, no razinu moćnog giganta kakvu ima na ovom albumu nije dosad dosezala. Gitaristički dvojac Joe Duplantier i Christian Andreu su prvenstveno maštoviti u kreiranju rifova, a mora se priznati da je to nakon godina i godina hiperprodukcije unutar žanra prilično težak zadatak u današnje vrijeme. No tu je još nešto. Objavljen u svibnju, album „Fortitude“ francuske grupe Gojira, netom pred pakleno ljeto 2021. upravo je par mjeseci kasnije dobio patinu proročanskog. Naime, ovo ljeto je definitivno promijenilo percepciju toga što nam sve priroda može prirediti zahvaljujući dugogodišnjim čovjekovim nepromišljenim potezima. Korona je pala u drugi plan pred katastrofalnim poplavama, požarima i visokim temperaturama, a i konačno se počela obraćati pažnja na alarme iz globalne znanstvene zajednice.
17. St. Vincent ‘Daddy’s Home’
Annie Clark je načinila šarenu, kinematičnu, retrofuturističnu ploču s tvrdim ritmovima i mekim baladama koja nudi za svakog ponešto. Njena inspiracija je poput socijalnog leptirića koji okolo leti i uzima različite zvukove te ih uklapa u ekstrovertiranu, komunikativnu zvučnu sliku koja ostavlja dojam prozračnosti, kao da bi u sve to mogao doći još koji instrument. Ona istovremeno podsjeća na najbolje dane njujorških tulumarenja i daje perspektivu kako će zvučati muzika budućnosti.
16. Damon Albarn ‘The Nearer The Fountain, More Pure the Stream Flows’
„The Nearer the Fountain, More Pure the Stream Flows“ izašao je nedugo nakon nove ploče Duran Duran u kojoj se u ulozi gitarista i koautora pojavljuje Graham Coxon, druga ključna figura iz dana Blura. Za razliku od njega i te nesumnjivo lukrativne gaže, Albarn je snimio težak, dobrom dijelu svoje fanovske baze vjerojatno i pretežak album koji neće iznjedriti velike hitove niti obarati rekorde na streaming servisima. Upravo je to ono što ga čini značajnijim autorom ne samo od Coxona, nego i od velike većine njihovih suvremenika iz devedesetih.
15. Chris Eckman ‘Where The Spirit Rests’
loča iskusnog autora kojemu nije potrebno mnogo više od gitare i moćne poetske vizije koju dočarava sigurno i jasno dok govori o nesigurnosti i nejasnoćama svijeta koji nemilosrdno nabija po našim strunama dovodeći ih do samog ruba pucanja. Sve što je trebalo da se ploča “Where The Spirit Rests” napokon ozbilji bila je pandemija globalnih razmjera koja je Chrisa natjerala da načas prekine s drugim obvezama i prihvati se gitare u izolacijskim danima 2020. godine. Sedam pjesama koje čine ploču nikud se ne žure, sve redom su sporijeg tempa i tmurnog ozračja iz kojih se probijaju melodije koje lako nalaze put do srca.
14. Son Volt ‘Elektro Melodier’
S četvrt vijeka postojanja iza sebe, uz poneku pauzu, grupa Son Volt i njen lider Jay Farrar se drže više nego dobro. Recentni album „Elektro Melodier” prikazuje sastav u zrelom izdanju s autorom i pjevačem koji zvuči istovremeno nježno i autoritativno i s refleksivnim pjesmama koje se slušaju mnogo puta bez znakova dosade. Pomalo čudi kako je moguće da takva kolekcija bude izdana usred ljeta, no to je stvar diskografa koji, valjda, ima plan kako i kada plasirati vrijedan diskografski proizvod, što „Elektro Melodier” svakako jest.
13. Sleaford Mods ‘Spare Ribs’
Sleaford Mods nastavljaju svoju borbu jedinim oružjem koje imaju, a to su zdrav razum, brutalan humor i zastrašujuća količina iskrenog, pravedničkog bijesa. “Let’s get Brexit fucked with a horse’s penis” pjeva između ostalog Jason Williamson, dok su podloge Andrewa Fearna Fearnove napravile bitan iskorak u smjeru nešto prijemčljivijeg, plesnijeg izričaja, za što zasluge vrijedi pripisati većem oslanjanju na synthove i funkoidne bas dionice.
12. Viagra Boys ‘Welfare Jazz’
Švedski dobitnici IMPALA nagrade za Europski nezavisni album 2019. godine definitivno su opravdali tu odluku ovogodišnjim albumom “Welfare Jazz”. Skoro da se može reći da svježinu koju su prije dva desetljeća donijeli The Hives, sada su isporučili njihovi zemljaci Viagra Boys. Slična doza humora i glazbenog stila koji pankerski koketira sa svime čega se dohvati podsjećajući pomalo na bristolski bend Idles odlična je formula za bend sa stilom i stavom koji će vas natjerati da o njima mislite bilo što, osim da su dosadni. Jest da IMPALA dosad nikom nije pala dvaput u ruke, ali u slučaju “Welfare Jazz” albuma, teško je predvidjeti da će tako i ostati.
11. The Black Keys ‘The Delta Kream’
Čini se da je ovo ploča koju su Dan i Patrick snimili za sebe. I bolja je od svega što su isporučili u posljednjih deset godina. Chulahoma je ime mjesta u kojem je pokojni Kimbrough držao juke joint klub na lokaciji gdje je nekad prije bila crkva i upravo je u tom baru snimljen istoimeni EP. Njihov novi album “Delta Kream” snimljen je u Nashvilleu pri završetku turneje na kojoj su promovirali prethodnu ploču, ali Chulahoma se jednostavno cijedi iz njega. Zvuk “Delta Kreama”, dakle, isti je onaj koji je potaknuo njihovu karijeru, prljav i seksi, često hipnotički blues iz Mississippija koji bend ovdje ponovno oživljava s guštom, bez opterećenja uživajući u pjesmama koje poznaju i vole.
10. Steve Earle & The Dukes ‘J.T.’
“J.T.” su inicijali Justina Townsa Earlea, Steveovoga sina koji je prošle godine preminuo od posljedica predoziranja kombinacijom kokaina i snažnog opijata fentanila s navršenih 38 godina života. Nema veće boli od one koje roditelj osjeća kad izgubi dijete, a glazbenici se u takvim situacijama okreću svom radu kao svojevrsnoj terapiji. “J.T.”, objavljen na sam rođendan pokojnog Justina Townesa više je izraz Steveovog slavlja velikog talenta svojega sina, ali ujedno i jedini način, kako kaže sam kantautor, na koji se znao s njim pozdraviti.
9. Mogwai ‘As the Love Continues’
Dugo se činilo da je Mogwai zapao u manirizam i da manje-više neprestano snima jedan te isti album. Tu tvrdnju uspješno je pobio “As the Love Continues”, najkompletniji uradak glasgowskih post-rock titana još od “The Hawk Is Howling”, ploče koja je te 2008. godine doživljena kao povratak korijenima.
8. Adele ’30’
Jest da je u popu zavladao trend okretanja prema optimističnijim temama i pozitivnijim mislima (kao što se i inače događa s glazbom u i nakon traumatičnih perioda ljudske vrste), no to nekako ne vrijedi za Adele koja je novi album iskoristila kao terapiju od stresa, a kako je i sama rekla, uhvatila se u razmišljanju da je možda trebala ove pjesme ‘zakopati’ u neku arhivu i snimiti neke nove iz razloga jer se previše emotivno otvorila u njima. S tim se može i složiti jer su čak i ‘suze zabilježene’ na „30“, dakle išlo se i malo predaleko u dočaravanju trauma, ali ovo je trenutno prvi album velike amplitude koji se posredno bavi s razornim posljedicama ‘zaključavanja’ koje još nisu došle na naslovnice, a to je da je pandemija rasturila brojne bračne zajednice. Adele to nije išla raditi ciljano, već se i njoj dogodili bračni krah i sve ono što kao posljedice traume dolazi nakon toga. U tom smislu put do velikog broja, prvenstveno, slušateljica tu je gotovo zagarantiran. „30“ kao da se ‘čita poput nekog romana’ ili ‘gleda poput neke TV serije’ dok pjesme transcendentno dolaze kao soundtrack radnje koja se odvija.
7. My Morning Jacket ‘My Morning Jacket’
Ovogodišnji eponimni album grupe My Morning Jacket kapitalizira najveću vrlinu te grupe: širok, masivan, panoramski, često prisutan u stadionskom rocku, žanru koji se dosta puta našao na optuženičkoj klupi zbog manirizma i podilaženja najširim narodnim masama. Teško je, prilikom preslušavanja ovog album ne primijetiti očajničke molbe svake pjesme da se puste preko par ogromnih zvučnika ne bi li tutnjale nebom i zemljom i ne bi li na pristupačan, ali originalan način prikazale briljantno muziciranje i uživanje članova što opet sviraju skupa.
6. Valerie June ‘The Moon and Stars: Prescriptions for Dreamers’
Ovaj album Valerie June može se smatrati svojevrsnim povratkom u formu koji autoricu svakako ponovno upisuje u vrhušku današnje ženske kantautorske scene kao i među najbolje vokalistice u žanrovima soula, popa i folka. Već pogledom na naslovnicu možemo zaključiti da June ovdje više teži, što zbog producenta, što zbog možda nekih vlastitih trenutnih ambicija, prema stavu jedne pop zvijezde negoli opuštene retro soul djevojke čiji divlji dreadlocksi plešu u ritmu kakvog zadimljenog bluzerskog kluba, što je vjerojatno slika s kojom je vežemo još od spota za pjesmu “You Can’t Be Told”. Atmosfera novog albuma vrlo je različita od gore opisane te zapravo više naginje melankoliji i sanjarenju koje nosi u nazivu, nego noćnim izlascima i plesu bilo koje vrste.
5. Amigo the Devil ‘Born Against’
Kantautor Danny Kiranos iz Austina u Teksasu zakoračio je hrabro u karijeru pod pseudonimom Amigo the Devil i 2018. objavio svoj dugosvirajući prvijenac “Everything is Fine” na kojemu se bacio u istraživanje mračnije strane americane pjesmama upečatljivih naslova kao što su “Cocaine and Abel” ili “I Hope Your Husband Dies”. Tri godine kasnije Amigo se vraća pločom nasljednicom, “Born Against”, na kojoj nastavlja kombiniranje sumračnoga folka i kabaretske glazbe s vrhunskim storytellingom, pritom sve više otkrivajući i zavidnu razinu pjevačkog talenta u teatralnom stilu.
4. Nick Cave & Warren Ellis ‘Carnage’
Nakon četrdeset minuta “Carnage” će završiti upozorivši nas da ćemo, ako preživimo, samo postati malo luđi nego što smo bili. Ali ako smo išta naučili u prethodnih dvije godine, onda je to da je danas ludo novo normalno.
Ovo je sasvim solidan priručnik za bendove koji ne znaju kako biti sigurniji u ono što iz njih izlazi i pate od manjka uvjerljivog samopouzdanja. Kritika je sve oko ovog albuma uzdigla u nebesa, iako se zaista ne čuje ništa pretjerano inovativno; no ipak je to već viđeno izašlo s tolikom lakoćom i na jedan prirodan način. Ako ste se ikad pitali kako to zvuči ili kako se to radi – ovako to zvuči i ovako se to radi.
2. Sons of Kemet ‘Black to the Future’
Osim što se glazbom prometnuo u vjerojatno ključnu figuru londonske jazz scene, korištenjem poezije i hip hop izričaja Shabaka Hutchings glazbi dodaje britku aktualnost koja ga čini jednim od određujućih figura smjera kojim se jazz kreće u godinama prijelaza desetljeća. Doista je malo izvođača koji trenutno rade tako uzbudljivu i neodoljivu glazbu, još k tome na godišnjoj bazi, a “Black to the Future” samo potvrđuje činjenicu da bi svijet trebao pozorno slušati sve što nam ovaj čovjek ima za reći i odsvirati.
Prema staroj teoriji, svaki punk bend u sebi ima samo jedan ili dva punk albuma, nakon čega će, ako imalo vrijedi, svoj izričaj početi proširivati mnogim drugim utjecajima i žanrovima. IDLESIMA je, istini za volju, trebao jedan album više, a i njihov je punk već u startu bio znatno kompleksniji i eklektičniji od uvriježenih tumačenja istog, no ‘Crawler’ nam ipak može poslužiti kao potvrda te teorije. Novi materijal bristolskog benda zbunio je dio publike i nedovoljno naslušane kritike koja je očekivala još jednu dozu divljački žestokih riffova i ritmova koji zvuče kao da Jon Beavis umjesto palicama bubnjeve udara čekićem, ali i pamtljivih refrena te ljepljivih melodija koje izranjaju iz tog vihora buke. Prvu polovicu formule IDLES su uspješno ponovili i na „Crawleru“, dok je ona druga, komercijalnija strana priče u ovih četrnaest pjesama većinom ostavljena po strani.
Saznajte više: 50 najboljih domaćih i regionalnih albuma 2021. godine
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
