Boris Hrepić (Daleka obala): Da nije odabrao košarku, Roko Ukić bi sada sigurno bio cijenjeni bubnjar

Prošlogodišnje objavljivanje box seta na kojem su albumi ‘1999-2000’ i ‘Uspomena’ samo su bili prve u nizu dobrih vijesti za poštovatelje splitske grupe Daleka obala, jer je ubrzo slijedilo ponovno okupljanje grupe u ponešto drugačijem sastavu, te izdavanje serije singlova kojima se naviješta dalji rad grupe.

Boris Hrepić Hrepa, Daleka obala (Foto: promo)

O ponovnom okupljanju i pogledu na cjelokupno djelo Daleke obale preko e-maila porazgovaralo se s članom Borisom Hrepićem Hrepom. Osim što svira bas u Dalekoj obali, Hrepić je također uspješan sa svojim projektom Sunnysiders, kojim pokazuje svoju sklonost prema bluesu.

Nakon ponovnog okupljanja Daleke obale, što ste utvrdili da Vam je najviše falilo? Probe, pisanje pjesama, koncerti, putovanja u kombiju…

Boris Hrepić Hrepa: Ta sinegija našeg specifičnog zvuka, bezvremenskih pjesama i publike, to mi je najviše falilo. Mislim da nove generacije koje nisu nikad gledale i slušale Daleku obalu, a i stara publika, zaslužuju čuti te pjesme i osjetiti tu vibru.

Te su pjesme, s što većim vremenskim odmakom, sve manje naše, a sve više svačije.

Kakav je osjećaj gledati kako pjesme koje ste Vi stvarali počinju živjeti neki svoj život? 

Hrepa: Te su pjesme, s što većim vremenskim odmakom, sve manje naše, a sve više svačije. Drago mi je da sam bio sudionik stvaranja povijesti. Zadnjih dvadeset godina otkad je bend prestao s djelovanjem nekako sam osjećao odgovornost na svoj neki način održavati tu vatru, pa sam tako napisao knjigu “Našao sam dobar band” o počecima benda, a i Sunnysidersi su snimili album “10 kartolina s Daleke obale” na kojem smo obradili deset pjesama Daleke obale, mada to zapravo i nije trebalo jer pjesme Daleke obale i te kako žive sve ove godine.

U vrijeme vrhunca stvaralačke moći benda, u prvoj polovici devedesetih, nije se lako putovalo iz Splita do (primjerice) Zagreba. Autocesta nije bilo i trećina države je bila okupirana. Na koji način ste kratili vrijeme na putovanjima i kako ste se držali budnima?

Hrepa: Do Zagreba se, pogotovo u ratne godine, znalo putovati i po osam sati. Slušali bi radio ili CD-ove, mijenjali se za volanom, a ponekad nas je čak i neki verbalni konflikt uspješno održavao satima budnim. Zoki je bio glavni vozač, Jadran prva zamjena, a ja sam uglavnom bio suvozač, i morao sam vozaču pomagati ostati budnim.

Dino Dvornik je definitivno bio najtalentiraniji hrvatski, i šire, glazbeni vizionar.

Znamo da je Neno Belan često pjevao prateće vokale na albumima Daleke obale, čak je otpjevao pjesmu “Kurve”. Postoji li neka Vaša suradnja s njim koja Vam je jako draga, ali nije toliko eksponirana?

Hrepa: Neno je uz nas od samog početka, pjevao je prateće vokale na našim prvim demo snimkama, a kasnije na gotovo svakoj pjesmi, neke je i solo otpjevao, producirao je naš treći album “Mrlje” i neosporan je prepoznatljiv dio naše glazbene ostavštine. Nas smo dvojica s Blatina, kvarta u Splitu, i naši su se glazbeni putevi prepletali i van Daleke obale. Snimio je par mojih pjesama, a zadnjih skoro 15 godina sam s njim širom regije odsvirao mnoge koncerte mjenjajući u Fiumensima basistu Olju Dešića. Zadnja naša glazbena suradnja je sviračko gostovanje Nene i Fiumensa na jednoj pjesmi s zadnjeg albuma Sunnysidersa.

Album “Di si ti” je producirao Dino Dvornik. Koliko je Dalekoj obali, kao sastavu koji svira drugi žanr muzike bilo teško se prilagoditi Dinovim metodama rada, uzevši u obzir da je Dvornik sam za sebe jednom rekao da ne može spavati ako mu ton nije na mjestu?

Hrepa: Snimanje “Di si ti” s Dinom kao producentom nezaboravno je iskustvo. Mi se uopće nismo prilagođavali Dinu, niti Dino nama, to je bio jedan zajednički kreativni trans s Dinom na kormilu. Njemu je naš izričaj bio izazov, a nama osvježenje i škola njegov instikt za ritam i finalni zvuk pjesme. Dino je definitivno bio najtalentiraniji hrvatski, i šire, glazbeni vizionar.

Marijanu Banu je drago da je Jakša Jordes preuzeo ulogu vokala u bendu, voli i Jakšu i njegov način interpretiranja pjesama’, Boris Hrepić Hrepa (Foto: promo)

Manje je poznata Vaša sklonost ka likovnosti. Brian Wilson iz Beach Boysa je rekao da gleda na stvaranje zvuka kao na slikanje. Hus iz Parnog valjka tvrdi da za njega zvuk ima boju. Kako Vi na to gledate?

Hrepa: Likovnost je jedna od mojih kreativnih strasti, uz sviranje, skladanje, pisanje, i video snimanje. To mi je trebala biti i osnovna struka, jer sam završio za profesora likovne kulture. Sigurno da su glazbeno i likovno izražavanje bliski, zato i često idu zajedno. Pjesme su platna, boje su kao akordi, stihovi su motivi, slažeš ih jedno uz drugo, stvaraš neki svoj doživljaj. Zadnjih godina na žalost ne nalazim puno vremena da se ozbiljnije bavim likovnošću, ali za to nije nikad kasno i nije žurba, sve će doći u svoje vrijeme, samo nek je zdravlja.

S obzirom da ste imali prste u likovnom rješenju omota albuma Daleke obale “1999-2000” i da “imate oko” za estetiku, koji Vam je omot album najdraži, neovisno o izvođaču ili albumu?

Hrepa: Ima puno dragih mi omota, drago mi je da se vinil albumi pomalo vraćaju, a s njima i taj fenomenalni format njihovih omota. Ovako na pamet iz prve jako su mi dragi Warholov Velvet Underground, prvi album Fleetwood Maca, “Abbey Road” Beatlesa, “In The Court of the Crimson King” King Crimsona.

Jeste li igrali basket s Rokom Ukićem i ako jeste, koliko mu je bilo godina kad Vam je počeo popuštati na basketu?

Hrepa: Nisam nikad s njim igrao basket, nisam neki sportaš, tek sam jednom s njim bacio par puta loptu prema košu kojeg je Zoki zakucao na zid u njihovom dvorištu. Roko je tad imao 7,8 godina i već je opasno grizao, po cijeli je dan ubacivao loptu u taj koš. Prije nekoliko godina smo skupa zasvirali, bio je na jednoj probi Davorina i Bogovića i zasvirao je bubanj na nekoliko pjesama. Da nije odabrao košarku, sad bi sigurno bio poznati i cijenjeni bubnjar. S nepunih 5 godina odsvirao je nepogrešivo jednu pjesmu na koncertu Daleke obale.

Kako se psihički pripremate za novinarska pitanja: “Kakva je situacija s Marijanom Banom?” 

Hrepa: U ovih zadnjih 30-ak godina dao sam dosta intervjua, tu sam puno utreniraniji nego u košarci. Ban je izabrao miran i povučen život, neko aktivno bavljenje glazbom ga više ne interesira.

Kakva je situacija s Marijanom Banom i koliko je za očekivati da opet bude aktivni član benda?

Hrepa: On je i te kako dio Daleke obale, i tad i kad ne svira i nastupa s njom. Drago mu je da je Jakša Jordes preuzeo ulogu vokala u bendu, voli i Jakšu i njegov način interpretiranja pjesama. Na neki način pao mu je kamen sa srca, niko ga više ne gnjavi kad će opet početi pjevati i nastupati u Dalekoj obali.

Vi i kolega Jadran volite nositi majice s likovima Vaših omiljenih izvođača. Koja Vam je majica evocirala najljepše uspomene?

Hrepa: Molio bih nepoznatog fana Daleke obale koji je tamo negdje krajem 1990. poslije jednog našeg koncerta s mog pojačala ćopio majicu s likom Davida Bowiea, uspomenu s Bowievog zagrebačkog koncerta, da mi je, ako mu više ne treba, vrati.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X