Ovu godinu, koja nam je potpuno promijenila živote, nikad nećemo zaboraviti. Glazbenici su u 2020. posebno stradali, a to što su radili i isporučivali nadahnutu i dobru glazbu je nešto na čemu im trebamo posebno biti zahvalni jer su u tome uspijevali unatoč svemu, posebno što nisu mogli saživjeti s publikom uživo na pravi način. Ostaje nada da će upravo tako u narednoj godini ovi albumi, koje vam po izboru osmeročlanog recenzentskog tima Ravno do dna, uspjeti oživjeti i u toj dimenziji na ovim našim prostorima, a i šire.
Na ovogodišnjoj listi izbora najboljih domaćih i regionalnih albuma radili su: Ivan Laić, Vedran Harča, Jelena Svilar, Ivan Slijepčević, Zoran Tučkar, Marko Baković, Marko Podrug i Zoran Stajčić.
Kao i svaki put krećemo od posljednjeg, tj. 20. mjesta, a završavamo s albumom godine.
20. She Brought Me Gasoline ‘On Values And Trash’
Njihova sposobnost stvaranja tradicijskog country/folk zvuka je zadivljujuća, ali kad se tome pridoda i izražen talent za pisanje privlačnih melodija i kvalitetnih tekstova, jasno je da ovim albumom scena dobila itekako vrijedan produžetak zapadnog krila kao i jedno od najboljih domaćih izdanja u prvoj polovici godine.
Nikad bolji album ponovno okupljene etno grupe Afion nije mogao doći u gore vrijeme. Članovi ovog sastava koji žive na potezu Malme – Zagreb – Skopje odašilju koliko spontano uživaju u ovakvom jednom izuzetno kompliciranom eksperimentu, jer možete biti najškolovaniji glazbenik na svijetu, ali ako ne osjećate ovu vrstu ‘igre’, nikad je nećete moći ‘provaliti’, a time i svirati. A šarolikom društvu iz Afiona to polazi od ruke kao da su svi iznikli iz iste neimenovane balkanske bajkovite zemlje Nedođije.
18. Valentino Bošković ‘Velika praska’
Prvi brački astronaut iz 17. stoljeća, Valentino Bošković, objavio je u ovoj turobnoj 2020. treći album pod nazivom “Velika Praska” i nove zapise sa svoje svemirske odiseje. – stoji u službenom priopćenju. Inače, poznata otočka psihodelija s prva dva albuma je i dalje prisutna, ali je više mjesta ustupljeno disco ritmu. Valentino Bošković je i dalje u dalekim svemirskim prostranstvima, ali je osjetio da Zemljanima treba poslati malo više pozitive i plesnog ritma.
Fran Vasilić je domaće bedroom pop otkriće godine mladi pjevač i glazbenik s otoka Krka i s povremenom adresom u Amsterdamu, gdje studira, prvotno je samostalno izdao ovaj album koji promovirao na Instagramu i TikToku dok ga nije zapazio Aquarius Records. Njegov ‘ranjeni glas’ dominira u prvom planu kroz osam ponuđenih pjesama i to bez oscilirajućih razlika u kvaliteti i bez obzira je li iz njega progovara lo-fi elektronika, klavirska / klavijaturistička pratnja ili bendovski složen outfit.
Ovaj bečejski multietnički sastav je svoje palice, trzalice i mikrofone zakopao u jesen 2016., no kako je svijet ove godine stao, Rebel Star se pokrenuo iz mirovanja, u ovoj inkarnaciji kao solo projekt pjevača i glavnog autora Milana Glavaškog (ex Eva Braun, ex Popcycle) koji je odsvirao sve instrumente i otpjevao gotovo sve vokalne dionice osim na pjesmi „Nema kantrija za starce“ u kojoj mikrofon dijeli sa Zvonkom Obajdin. Glavaški mirno zbraja sve svoje pogreške i promašaje te ih isporučuje kroz životne stihove i melodije koje plijene pažnju svojom efektnom jednostavnošću. Za njega vrijedi ona reklamni slogan: „probaj pojesti samo jednu“. Ponovna slušanja vuku poput zova sirena.
15. Sunrise Sessions: Isolation Edition’
Koronavirus koji nas je sve zaključao unutar četiri zida kod hrvatskih je glazbenika pokrenuo rijetko viđen val kreativnosti. Ekipa iz Sunrise Sessions kolektiva kojeg sačinjavaju članovi nekih od naših najboljih instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih sastava, počevši od Chuija i Kozmodruma, preko Elementala, Detoura i Afiona pa sve do Mimika Orchestra, Mayalesa, Pipsa i Jazz orkestra HRT-, dakle dvadesetak virtuoznih instrumentalista su za ovu prigodu formirali pet ad hoc sastava, pri čemu je odabir u cijelosti prepušten True Random Number Generatoru. Rezultat je fascinantan.
14. Mark Mrakovčić ‘Breeding Black Sheep’
Mark Mrakovčić je priznanje kvalitete stekao proteklog desetljeća kao glazbeni producent. I da, bolje je reći ‘priznanje’ nego ‘slava’ koja je u našim prilikama relativna pojam. U korona-godini predstavio se prvim mini albumom “Breeding Black Sheep”. Mark kao da je ‘vanbračno dijete’ nemogućeg braka Velvet Undergrounda i Strokesa, s nizom sitnih natruha koje mirišu i na poteze grupa Blondie i Sonic Youth između ostalih – ukratko kao da je Mark sve ove godine udisao njujorški, a ne zagrebački zrak.
13. Repetitor ‘Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji’
Repetitor s novim albumom odaslao jasnu poruku da nakon 12 godina radi zaokret prema sferi u kojoj žestok tekst ne moraju nužno pratiti i žestoki adrenalinski aranžmani. Ujedno, album s najdužim naslovom je najkraći dosad, svega 22 minute i 23 sekunde.
Ako ste štovatelj likova i djela Franka Zappe i Captaine Beefhearta, onda vam zatitra srce na objavu izdanja kao što je Krv u stolici. U posljednje vrijeme svjedočimo uzletu nekih domaćih mladih imena iz područja jazz glazbe koji osim što posjeduju dobru podlogu znanja, imaju i želju lomljenja okvira u potrazi za nekim novim kanalima kroz koje bi pusti bujicu svoje glazbene mašte i energije, a ovdje je upravo to slučaj.
Ovaj album je još jedan prilog tezi da se hrvatska scena u posljednje vrijeme može pohvaliti nizom zaista fantastičnih instrumentalnih sastava među kojima Doringo najviše sličnosti dijeli s radovima Luke Šipetića i njegovog benda nemanja. Baš poput njihovog „Tarot Funka“, riječ je o albumu koji će vas, ako stavite slušalice i zatvorite oči, povesti na čarobno glazbeno putovanje čije će postaje biti i Vrlika i Rim i Kina, pa čak i bespuća svemira.
Osim što su kao rijetko koji bend zaluđeni svojim novim i recentnim materijalom, tj. njegovom koncepcijom, dakako na štetu svega dotad napravljenog, Moskau je ovim, u tehničkom i produkcijskom smislu zasigurno najboljim albumom dosad, proročanski odradio uvertiru u korona-pakao koji je globalno uslijedio ubrzo nakon objave “Love Supreme”. Dobrodošli u apokalipsu.
9. One Possible Option ‘No King’
Riječi bend One Possible Option i svojim imenom ukazuju kao na ‘jedini mogući put’ – ili najbolje, ili nikako. Da nema korona-krize poručili bi ima nek’ se idu probijati na zapad – s vokalom Denija Kasapovića za koji na momente mislite da je hibrid između Chrisa Cornella i Davea Wyndorfa, a s dušom jednog Villea Valloa, s pjesmama koje vam uvaljuju tako ljepljive refrene, sa superironim aranžmanima u maniri šminkerske post-moderne u kojoj je svejedno je li ritam gura mašina ili bubnjar sve dok to fantastično furaju raskošni gitarski riffovi i dakako sve to dotjerano i upakirano u produkciju ‘od milijun dolara’.
Teška godina za Elemental nakon, i u biografiju uvezanih, dvadeset godina karijere. Teška godina i za Zagreb nakon potresa. Ovaj album trebao je biti novi trijumf. Novi povod za beskrajne koncertne putešestvije po regiji, no nije mu bila suđena ta uloga. “Ilica” je album za duge usamljene noćne vožnje po ranjenoj metropoli, jer sve što vidite i osjetite na toj vožnji stalo je u njegovih osam pjesama.
7. Prljave sestre – Najgore tek dolazi
Koliko god tinja sumnja da je u rocku sve kazano, uvijek se pojavi netko tko tu sumnju otpuhne. Posve neočekivano to je napravio srpski bend iz Niša koji se odaziva na ime Prljave sestre. A što tek reći o naslovu albuma koji je predvidio sve?
Nakon što su ga na prošlom albumu tarot karte inspirirale za stvaranje paklene smjese u kojoj su se, uz nešto klasičnije psihodeliju i funk, krčkali diggerski žanrovi poput kambodžanskog psych rocka i turskog rocka sedamdesetih, Luka Šipetić na novom se materijalu uhvatio tibetanske Knjige mrtvih i odveo je u mrak disko kluba.
5. Rundek & Ekipa ‘Brisani prostor’
Za razliku od svojih, i domaćih i stranih novovalnih suvremenika, koji već dugo nemaju glazbenih ambicija osim podsjećati publiku na dane kada su i u kreativnom smislu bili netko i nešto, Darko Rundek nikada neće prestati tragati za nekim novim zvucima, izričajima i dosad neistraženim prostranstvima, kako stvarnim tako i onim izmaštanima.
Svakim novim izdanjem, Željka Veverec i njezin životni i kreativni partner Toni Starešinić pokazuju da, čak i kada bi htjeli, ne bi uspjeli snimiti nešto nekvalitetno, čak niti prosječno. Chui je dosadašnjim opusom osigurao mjesto u panteonu najzanimljivijih i najboljih jazz sastava današnjice, a ovaj album najavljuje da bi Je Veux u skoroj budućnosti mogla napraviti isto to, samo u pop glazbi.
3. Dimitrije Dimitrijević ‘Čar-pitanje’
Solo prvijenac Dimitrija Simovića, pjevača i basista grupe Igralom, Nišlije sa zagrebačkom adresom i diskografskim ugovorom u džepu u najgoroj godini za glazbu i glazbenike, izuzetno je glazbeno ostvarenje. I to ne bez razloga. „Čar-pitanje“ je album neuhvatljive zvučne metamorfoze u smislu da će nekako uvijek proizvesti drukčiju sliku i ugođaj ovisno o raspoloženju u trenutku slušanja. Nekad je sjetan i introvertan, a s novim danom i drukčijim raspoloženjem vas nosi njegova ritmičnost i u biti osjećate neki optimizam, kao da je potpuno drugi zvučni zapis pred vama u kojem odjednom otkrijete da je u njegove temelje ugrađeno daleko više funka nego se to isprva osjeti. Da, to je jedan od onih slojevitih albuma s kojim se možete ‘družiti’ duže vrijeme, a da vam ne dosadi.
2. Ivan Grobenski ‘Siromahi i lazari’
U cijeloj situaciji koja je zadesila glazbeni svijet ove godine mnogi zbrajaju gubitke koji se dakako posebno tiču i kreativnosti. Granice su se zatvorile i time je na neki način stala i ideja o svijetu kao globalnom selu. Ivan Grobenski, gitarist i pjevač grupe Moskau, okrenuo je fokus upravo prema svom rodnom prostoru – Podravini. Rezultat je „Siromahi i lazari“, album od osam pjesama na kojem je po prvi put zapjevao na dijalektici materinjeg jezika. Cijela stvar je daleko od neke ciljane tržišne proračunatosti, a Grobenski se i ovog puta postavio umjetnički ambiciozno i uskočio u ono što zahvaljujući Miroslavu Evačiću danas zdravo za gotovo uzimamo pod pojmom podravskog bluesa. Okvir je, dakle, tradicionalistički, ali je srž autorska, uz to u smjeru inovativnog pristupa. Album zvuči kao početak njegovog paralelnog glazbenog puta, jer tradicija je duboko zakopana u njemu. Samo ju je trebalo iskopati u trenutku odrezanosti od ostatka svijeta.
1. Klinika Denisa Kataneca ‘Jada Jada’
“Zagrebschmerz” kakav dugo, dugo nismo čuli. Denis nam dolazi u ovoj mini-epohi sveopćeg meketanja. Vrijeme bez heroja. Vrijeme uplašenih ovaca. Vrijeme stenjanja i leleka. Vrijeme kad je rock izgubio moć pozivanja na barikade. Katanecov vokalni izričaj je ustvari lelek. Soptanje pod jarmom života i osakaćene duhovnosti u svijetu koji nas je sveo na zbrajanje i oduzimanje. To je izričaj duševnog poremećaja, ali s jasnim opisima poremećaja koji prepoznajemo i u sebi. Vapaj je to za životom i prvenstveno ljubavi kao smislom života. Ako treba zagrebati i u ono kantautorsko, što je buknulo i primilo se na regionalnoj sceni u posljednjih deset godina, teško se ne složiti s tvrdnjom da nitko o ljubavi tako duboko i iskreno ne jeca kao Denis Katanec. Progutajte ovaj ‘pejotl’ i osjetite izgradnju novog svijeta oko sebe.
Saznajte više:
Najbolji strani albumi 2020. godine
Zvuk dvadesetih – 10 najvažnijih debitanata 2020. godine
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
