Glazbena recenzija - stranica 17

Nakon što se originalna, prva postava nu-metal outfita Limp Bizkit ponovno okupila 2009. godine povratkom gitarista Wes Borlanda, pričalo se da bi uskoro mogao izaći nastavak povratničkog albuma ‘Gold Cobra’ iz 2011. Međutim, nastavak smo prvi put mogli čuti 12 godina nakon prethodnika, i ‘Still Sucks’ nije zadovoljio.

Poput Boba Dylana i Neil Young se dao u objavljivanje svojih bootleg snimaka. ‘Carnegie Hall 1970’ je prvi od dva nastupa iz legendarne njujorške dvorane snimljen 4. prosinca 1970. godine.

Nema ništa ‘ljepše’ nego recenziju započeti naslovom koji bi moglo zazvučati kao uvreda: kako je to muzičarima koji to čitaju pa ona sijevaju upitnici iznad glava na temu ‘što je pjesnik time htio reći’.

Za album najpoznatijeg švedskog pop kvarteta ne može se izreći ona fraza da je čekan četrdeset godina, ali se zato može reći da je lijepo što smo ga dočekali.

Full of Hell objavili su svoj osmi album ‘Garden of Burning Apparitions’, drugo izdanje pri etiketi Relapse Records.

Između ovih pjesama ne postoji neka jasna povezujuća nit osim činjenice da je riječ o skladbama koje Gahanu mnogo znače, pa ih je odlučio zabilježiti na jednom albumu.

Toni Starešinić, član ili vođa brojnih sastava (Mangroove, At Ease, Chui, Punk Data, Beat Busters, Edo Maajka, Tomislav Goluban, Josipa Lisac…) koji su u proteklih desetak godina odigrali ključnu ulogu u održavanju zanimljivosti i kvalitete domaće scene, lani je objavio prvi album pod vlastitim imenom. Bio je to soundtrack za HRT-ovu dokumentarnu seriju ‘Nesreća’. Ovih dana stigao je njegov novi, prvi ‘pravi’ solo album nazvan ‘Survival Kit’.

Ma koliko ga puta pokapali, punk ne samo da odbija umrijeti, već svako malo izbaci neki novi bend koji raspameti i publiku i kritiku.

U trenutku kada bi svaki provod, barem u Hrvata, trebao završiti u ponoć, Parquet Courts se vraćaju albumom inspiriranim noćnim životom i partijanjem po klubovima. Austin Brown i Andrew Savage se u novim pjesmama ipak ne prisjećaju minulih vremena i svijeta prije covida, već je ‘Sympathy for Life’ velikim dijelom napisan u staronormalnim danima.

Matej Milošev nije nepoznato ime hrvatskoj glazbenoj sceni, svojim sviranjem violončela obogatio je zvuk mnogih na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Objavljen posthumno, album ‘Smile’ sisačkog gitarskog virtuoza Damira Kukuruzovića nije kompilacijskog karaktera, što je obično slučaj s posthumnim izdanjima.

Unatoč određenim nesavršenostima ‘Live At The Carousel Ballroom’ predstavlja jedno od zanimljivijih recentnih Cashovih posthumnih izdanja.

‘Rest In Blue’ donosi posljednji uvid u glazbeni opus preminulog škotskog kantautora Gerryja Raffertyja kojeg oni stariji pamte po evergrinu ‘Baker Street’ iz osamdesetih godina XX stoljeća.

Listopad 2021. bit će upamćen što su na hrvatskom i regionalnom pop nebu zasjala dva antologijska albuma: ‘Početak i kraj’ grupe Rebel Star i ‘Southbound’ Kensingtona Lime. Kensington Lima alias Josip Radić s prijateljima već drugi album izdaje u listopadu, vjerojatno zato da mu se pjesme dovoljno isunčaju te godine te da zbog toga zvuče optimistično, toplo i komunikativno.

Nas je u kreativnom zamahu. Samo godinu dana nakon odličnog, hvaljenog i Grammyem nagrađenog trinaestog albuma ‘King’s disease’ uslijedio je nastavak, jednostavno nazvan ‘King’s Disease II’.

Zagrebački dreamcore/noise dvojac Tús Nua objavio je danas svoj dugoočekivani drugi album ‘Nothing Personal’.

Ni s jedne, ni s druge strane Bajakova nije dugo bilo albuma koji ovako snažno poetski i glazbeno trasira ‘middle of the road’ rock and rolla, tj. album koji je sazdan od pjesama i nadasve razumljivih emocija.

Slušajući ‘Budem Budem’ imate dojam kako je pred vama soundtrack dokumentarca u kojem, primjerice, Michael Palin pokušava dočarati život u najzabačenijim kutevima naše planete.

Daleko od toga da drugo izdanje “B Sides & Rarities” nema odličnih trenutaka, no njihov je broj, kao i umjetnički doseg, znatno manji nego na prvoj kompilaciji.

Carolyn Wonderland se doima kao osoba koja voli svakog u publici pogledati u oči i iz srca okinuti riff, solažu ili urlik.

Koncept albuma obrada pjesama koje dolaze iz različitih glazbenih žanrova otkriva The 400 Unit kao skupinu svestranih glazbenika itekako sposobnih za iskorak iz americane koju inače vrhunski sviraju prateći Isbella.

Dok glazba inspirirana 1980-ima već dugi niz godina uglavnom pada na plodno tlo, situacija s glazbom iz 60-ih i 70-ih i dalje je tvrd orah u revitalizaciji i kod publike, i kod kritike, kad je riječ o mladim izvođačima.

Vladimir Lenhart složio je jedan od najintrigantnijih glazbenih hibrida ove godine.

U ideji, tribute albumi predstavljaju dobar način odavanja počasti, priliku da glazbenici različitih generacija, žanrova i razine uspješnosti još jednom zahvale onima koji su ih inspirirali. Unatoč tome, stvarno kvalitetnih tribute izdanja mnogo je manje nego onih razočaravajućih, a taj omjer neće popraviti ni svježe objavljeni ‘I’ll Be Your Mirror: A Tribute to the Velvet Underground and Nico’.

Adari, unatoč kristalnom zvonkom glasu skoro cijelo vrijeme ostaje u nekom, nazvao bih ga, džepu ozarenosti. Toj ozarenosti nema kraja, bilo da je u podlozi retro jazz ili valcer i ta plošnost počinje stvarati slušateljski zamor materijala puno prije očekivanja, jer sve počinje sličiti na zanatski rađen album dječjih uspavanki.

U svojoj pjesmi ‘Gansi’ Edo Maajka požalio se da je kod glavne junakinje u pjesmi, Jasne, šanse imao svaki vinkovački rocker što svira. Nakon preslušavanja kompilacije ‘Rockanje u Vinkovcima’, lako se složiti s Edom da se Jasni moglo osporiti štošta, ali glazbeni ukus – nikako!

Album ‘The Ultra Vivid Lament’ prvi je materijal Manicsa koji su u cijelosti skladali na klaviru, klaviru koji nevjerojatno podsjeća na onaj Bennyja Andersona.

Ovog ljeta nije objavljen EP „American Noir“ koji predstavlja epilog albuma ‘Sex, Death & Infinite Void’ izmiješta Creeper u jednu sasvim novu kategoriju modernih pastiche rock bendova.

‘Glow On’ je u jednu ruku malčice ironičan naslov, a u drugu je ništa drugo nego zdrava doza wishful thinkinga. Ironičan zato što mu fali sjaja, završnog udarca od kojeg se na pod pada – dok wishful thinking izlazi na površinu u tim trenucima kada želi i ima naum zasjati, no to se jednostavno iz kojeg god razloga ne dogodi.

Novo izdanje Dylanovog kolektorskog niza ne otvara oči spektakularnim iznenađenjima, već sugerira ono što već postaje općeprihvaćenim stavom, a to je da su albumi Boba Dylana iz prve polovice osamdesetih mnogo bolji nego što to sugerira mišljenje o njima iz vremena kad su objavljeni.