The Gaslight Anthem u Tvornici – slab okus u ustima

Jedino konkretno što je ostalo poslije sinoćnjeg nastupa dugo priželjkivanih momaka iz Jerseya su repovi.

The Gaslight Anthem u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Podijeljeni između rijetko viđene simpatije prema bendu u kojoj je značajan dio ove generacije odzrcalio i povelik komad svojih emocija; najčešće onih koji se tiču sjete, prvih ljubavi i melankolije na uvijek moćne lajtmotive poput ‘starih dana’, generacije koja je u Fallonu prepoznala poetu koji tim motivima jednako prirodno dodaje i adekvatne riffove, koja je u konačnici s velikim očima i u strahu od greške i razočarenja pratila njihovu ‘evoluciju’ od “Sink or Swima” naovamo, e pa podijeljeni između takvih emotivnih ucjena i strastvene privrženosti bendu i koncerta koji su Fallon i ekipa sinoć odsvirali više za sebe nego za publiku kojoj bi makar kurtoazno i iz pristojnosti trebali uzvratiti ljubav – neki će im zapljeskati, a neki opsovati mater.

Da Fallonu polako puca film za status ‘rocknroll spasitelja’ kojeg mu je dodijelila ta ista generacija valjda se i najbolje vidi po recentnoj ploči čija se koncertna promocija odvrtila sinoć u objektivno slabo popunjenom Velikom Pogonu Tvornice Kulture. Već se u hrpetini intervjua koje je ovaj dao netom prije izlaska “Get Hurt” dao naslutiti drastičan zaokret u dosadašnjoj viziji, pa nas se tako iz mjeseca u mjesec hladilo riječima o game-changer ploči i izjavama poput one da je inspiraciju za istu pronašao u Pearl Jamovoj “No Code” koja je, odmah po objavi bila ocijenjena kao ‘statement’ benda koji je postao dovoljno velik da radi što hoće. Pearl Jamu su takve eskapade nerijetko i polazile od ruke, Gaslightu baš i ne.

Kako inače objasniti sinoćnju setlistu koja nije bila najgora na svijetu (iako i ovo upravo progovara subjektivitet iz prvog pasusa) ali koja je, jednom završena, ostavila u ustima okus slabe Cedevite. “Great Expectations” u nekakvoj razvodnjenoj akustičnoj varijanti, od dvadesetipet pjesama čini mi se tek dvije s “American Slang”a i to bez naslovnog i drugog singla, polovica “Handwrittena” koji je već nagovijestio kreativni zaokret benda, skoro pa čitavo novo smeće od ploče i uopće bez imalo takta odrađeni presjek karijere, koji je, pogotovo na njihovu ‘učestalost’ u ovim krajevima uistinu i trebao biti presjek karijere. Osim toga i tonac je stišao vokal valjda zub manje, što je, možda sitničava frustracija međutim nije riječ o Morcheebi ili Nationalu čije ćemo koncertne izvještaje do prve proljetne kiše vidjeti još valjda šest puta.

Sve u svemu, sinoć smo bili i Gayle i Jane i Anna – ostavljeni.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X