Glazbena recenzija - stranica 15

Preslušavanjem novih albuma grupe Muse i projekta Panic! At The Disco pjevača Brendona Urieja stječe se dojam da je imperativ ovosezonske glazbene mode pogled u retvorizor na glam i sympho rock, posebice na grupu Queen.

Najprije su se ponovno okupili, potom proširili postavu, a onda snimili i najbolji album karijere. Tako bismo u najkraćim crtama mogli opisati reunion dugovječnog zagrebačkog benda Šumski koji je upravo iznjedrio još jednu izuzetnu zbirku pjesama, odnosno šesto im studijsko izdanje ‘Kolobari’.

Dva sata i dvadeset minuta kroz 45 pjesama, isječaka i glazbenih intermezza složenih u smislenu cjelinu u kojoj se pjesme prirodno stapaju jedna u drugu, pa često čak i studijske snimke s onima snimljenima uživo na koncertima.

“LOUIE” se bez muke može vrtjeti opet i opet, a da nismo ni svjesni koju od 17 pjesama slušamo ili koliko smo uopće puta preslušali album.

Da je koncept ovog albuma detaljnije promišljen i uokviren, te da su mu dodane još dvije pjesme, ‘Under Cover’ bi mogao stajati kao ravnopravno izdanje prethodnim radovima Valerie June bez obzira na svoju prirodu koju jasno ističe i u naslovu.

Svatko normalan zna da su vremena nenormalna, a od pitanja hoćemo li se imati čime grijati ove zime, zanimljivije je jedino pitanje kako je moguće da Nicki Minaj istovremeno ravnopravno supostoji s Thee Sacred Souls, a da to nikome nije pretjerano čudno.

Ukleti Dukat je čim se pojavio s prvim singlom 2020. svoj osebujni stil nazvao modernim bećarlukom. Sad je taj bećarluk dobio i svoj album.

U ukupnom poretku gledano, svoj 72. solo album po redu Willie Nelson je objavio na 89. rođendan ove godine.

Grupa s najviše zabilježenih/snimljenih live-nastupa ponovo izdaje svoj legendarni live-album kojim je postigla komercijalni i kreativni uspjeh.

Za razliku od ovogodišnjeg prethodnika ‘Fear Of The Dawn’, recentni ‘Entering Heaven Alive’ je djelo ukopano u tradiciju; emotivno i uglavnom u baladnom ozračju bez naglih preokreta i napada na čula slušatelja, produkcijski filtriran toplo u stilu veliki folk i rock albuma s početka 1970ih.

Novi u nizu Darnielleovih konceptualnih albuma nadahnut je niskobudžetnim akcijskim filmovima, još jednom od niskih strasti o kojima ovaj književnik i glazbenik toliko voli pisati.

Već sada možemo reći da je u pitanju jedno od najboljih (i ne samo) hip hop izdanja novog desetljeća.

Reductio ad absurdum u logici predstavlja metodu dokazivanja kojom se istinitost neke tvrdnje nastoji dokazati pokazujući apsurdnost njezine suprotnosti. Istu je metodu na trećem studijskom albumu svojih Viagra Boysa primijenio i Sebastian Murphy kako bi svim radikalnim antivakserima, ravnozemljašima i drugim teoretičarima zavjere pokušao otvoriti oči i pokazati im koliko su njihova vjerovanja besmislena, ponekad i umobolna.

Da je bend kojim slučajem iz Velike Britanije, naslov bi bio ‘British Steel’, a oni kojima su poznati glazbeni toponimi poput ‘Point Of Entry’ i ‘Screaming For Vengeance’, znaju o čemu je ovdje riječ.

Silne priče o tome kako je gitaristička glazba mrtva kao da ne dopiru do Velike Britanije, gdje još uvijek prilično utjecajni mediji svako malo otkriju i u nebesa krenu dizati neki (najčešće indie) rock bend.

Punk je uvijek bio ‘ono o čemu pjevaš’, a daleko manje ‘kako sviraš’. Sve drugo je bilo i ostalo industrijsko omekšavanje tkiva i skretanje pozornosti s ‘poruke’ i bavljenje neminovnim sekundarnim temama, poput toga koliko punk može biti, primjerice, pop i metal. A punk je punk, bez obzira na stil, što su jednom davno i The Clash uporno dokazivali time što su se znali ‘zabarikadirati’ u reggae.

Postoje bendovi koje ne zanimaju ni trendovi ni struje. U biti zanima ih samo struja, ona električna. Da se prikopčaju i, kako bi Štulić rekao, samo da sviraju. Australski King Gizzard & the Lizard Wizard je jedan od njih.

U duhu kasnih šezdesetih, ploča djeluje kao soundtrack spaghetti vesterna u kojemu glavne uloge tumače natripani hipiji.

Iako su svi sastojci za odličnu ploču tu, gotovo jelo ipak nije odlično nego tek dobro.

Iva, Vava, Bobo i Sergej sviraju i pjevaju kao da ih nitko ne sluša, ali zvuče vrlo solidno.

Dva Youngova izdanja, dva različita stanja.

Negrito je na novom albumu spojio utjecaje svega i svačega, no najvažnije je da pjesme nisu tek preslike raznih kultnih izvođača, već njegov autentičan i originalan glazbeni izričaj.

Bez obzira na to kakvi su vaši osjećaji prema Deppu, oko jedne stvari ne bi trebalo biti dvojbe, a to je da je album “18” toliko loš da bi se Johnnyju i samo zbog njega trebalo suditi.

Za početak, moram priznati kako me deveto izdanje iz arhivske serije posvećene elektronskoj glazbi bivše nam države donekle iznenadilo. Naime, kada mi je Igor Mihovilović, jedan od selektora ove kompilacije, poslao ploču za recenziju, bio sam u nekoj gužvi pa sam bacio tek letimičan pogled i ostao zbunjen izborom uvrštenih izvođača.

Nakon što je portal koji upravo čitate proglasio album ‘Evo je banja’ najboljim albumom u prvih deset godina postojanja tog istog portala, prodaja dotičnog je skočila 4 puta. Nedugo nakon što je reizdan na vinilu, prodaja albuma ‘Evo je banja’ je skočila, pogađate na koje mjesto. Drugim riječima, Goribor je regionalni glazbeni highlander, kojem je samo koncertni album nedostajao da kompletira svoj put.

Jedan čovjek, jedna gitara i puno sjete.

Više od cijelog desetljeća glazba Nicka Cavea grabi sve više u područje spoken worda praćenog ambijentalnim i ezoteričnim podlogama. Na ‘Seven Psalms’ ta je poetika dotjerana do bolne farse.

Tidal Pull s lakoćom štancaju vrlo himnične refrene koji bi, primjerice, uvodnu ‘Dvanaest’ ili amfetaminski nervoznu ‘Dobro jutro, Jenny Lewis’ mogli pretvoriti u punokrvne koncertne favorite.

Odlazak pjevača ponekad može biti dobitna kombinacija…

Osim po godinama, članovi grupe skrivene iza kriptičnog naziva ### po svemu spadaju u kasne osamdesete i prvu polovicu devedesetih, vrijeme kada je glasna gitaristička glazba proživljavala svoje najuzbudljivije i najkreativnije dane.