Glazbena recenzija - stranica 60

Adam Green i Binki Shapiro su isuviše naivno povjerovali da se iz vica može napraviti ono što je svojevremeno proslavilo Sergea Gainsbourgha i Jane Birkin.

Postavljena tradicija Dubioze kolektiv objave albuma svake dvije godine na ‘balkanskom’, odnosno engleskom jeziku obično bi sugerirala hiperprodukciju s naglaskom na očekivanom kvalitativnom opadanju, no bendu fokusiranom na nastupe uživo i postavljenom u centar balkanskog cirkusa, ovo je pravi recept za dobar bosanski lonac. Posljednje skuhani lonac izmiješanih sastojaka u kombinaciju naslovljenu ‘Apsurdistan’ sve je osim – apsurda.

U slučaju novog studijskog albuma Depeche Modea generalno se mogu zauzeti dva stava; onaj da su stare prdonje odavno postali mašina kojoj su novi albumi izlika za nove i veće turneje i čija inventivnost u elektronskom zvuku koji ih je proslavio se može mjeriti u mikronima, dok je drugi stav onaj da se ta mašina razvija u ciljanom smjeru i da ‘Delta Machine’ nije baš tako očiti ziheraški album kako se na prvo slušanje možda čini.

Svoju zemlju Finsku čiji je međunarodni profil obilježen dizajnom, Kaurismakijevim filmovima, skijaškim skakačima, te komunikacijskim tehnologijama, zavidnom produkcijskom razinom svog nosača zvuka predstavljaju Verneri Pohjola & grupa Black Motor.

Dvije su vrste bijelih crnaca dugo vremena najlakše dobivale prostor u raspravama o dobroj zabavnoj glazbi koja, što formalnom izazovnošću, što percipiranom autentičnošću nema problema pri aproprijaciji od strane sofisticiranih slušatelja.

Tenor-saksofonist Cene Resnik, duša svakog džezerskog jam-sessiona u Ljubljani jedan je od stupova slovenske alternativne scene, još od 1996. godine kad se priključio rock-grupi Siddartha. U bendu koji je, paradoksalno, ponajveći lokalni fenomen za koji se u Hrvatskoj strašno malo zna, zadržao se svega još godinu dana po diplomi iz jazz-saksofona na Jazz konzervatoriju u Klagenfurtu, koju stječe 2007. godine.

Ben Harper je uvijek volio odabrati glazbene legende za suradnju, ali ne one razvikane, već kvalitetne. S Charilejem Musselwhiteom to ponovno dokazuje.

Za razliku od prijašnjih S.A.R.S.-ovih izdanja, ‘Kuća časti’ ne traži da je vrtite ponovno i ponovno.

Jedan od najstarijih novovalnih bendova koji u kontinuitetu manje više neprekinuto djeluje od 1978. godine svakako je i japanski bend Fushitsusha, gitarskog maga Keijija Hainoa, imenovan prema naslovu knjige ‘Čovjek bez svojstava’ Roberta Musila.

Eskapizam Justina Vernona iz Bon Ivera donio je dobre rezultate. S The Shouting Matches je dokazao kako i u blues rocku pliva jednako uvjerljivo.

Sjećate se kad je 2007. izašao ‘In Rainbows’, sedmi studijski album Radioheada? U klimi nove revolucije i novog lica Thoma Yorkea ekipa je premotavala pjesme do onih rijetkih melodičnih etapa koje je album nudio. E, pa premotajte koju godinu unaprijed – 2013. Krautrock, twelve-tone, math-rock i Neue Deutsche Welle vraćaju se na velika vrata. Otpisani će otpisivati!

Učestaliji rad s bendom Grinderman nije samo označio novi ulazak u divlji rokerski pubertet zajedno s Warrenom Ellisom. Bio je to istovremeno i znak da u najdugovječnijem bendu Nicka Cavea vlada unutrašnja kriza.

Postoji činjenica, simplistički glupa kao Julian Casablancas. Isti nije na vrijeme shvatio da ako nešto voliš, ne znači da to možeš i ponoviti. Ako voliš gledati porniće, ne znači da možeš biti novi Nacho Vidal.

Kad Englez nazove bend Bastille, stvari baš ne klapaju kako bi trebale…

Buggov debi nam se našao na listi najboljih prošlogodišnjih albuma, ali o njemu nismo konkretno ništa pretjerano puno toga napisali. Ok, intervju je bio sretna okolnost, li obzirom kako je prvijenac ovog iznimno talentiranom mladog autora proteklog mjeseca službeno došao na hrvatsko tržište u fizičkom obliku, svakako treba potrošiti i više od par redaka na Jakea, jer strana debi ostvarenje općenito kasne u naše krajeve, a i kad dođu, nedostatak informacije je obično ono što ih prati.

Ljuti četverac iz Ljutomera pomaknuo je neke ustaljene granice rockabillyja. Koliko? Dvije pive sigurno nisu dovoljne za točnu procjenu…

Predstavljanje posebne edicije koje bilježi žive festivalske snimke s (drugog!) najstarijeg jazz festivala na svijetu, započinjemo diskom Eric Revis Quarteta, ‘Parallax’. Drugi najstariji je nijedan drugi do li Ljubljanskog džez festivala, a zajednički prijegor producentske sinergije u ovaj projekt ulaže izdavačka kuća Clean Feed iz Lisabona. Bendlider ne bi trebao biti nepoznat, riječ je o čuvaru donjeg registra Branford Marsallis Quarteta koji svira i na čuvenom DVD-u ‘Coltrane’s A Love Supreme Live in Amsterdam’ iz 2004. godine.

Deset godina je prošlo od albuma „The Soul Session“, debija tada šesnaestogodišnje Joss Stone. Iako je bila riječ o albumu soul obrada, bio je to uradak za pasti na guzicu – od izbora pjesama i nevjerojatne istovremeno zrele i emotivne izvedbe od djevojke za koju je odmah bilo jasno da je rođena pjevačica.

Iznenađenje. Iznenađenje je vječno oružje Davida Bowieja, najvećeg kameleona u povijesti glazbe, dovoljno snažnog za monopolizaciju pažnje i produktivno poigravanje konvencijama medija koji nisu postojali prije deset godina kada je objavio svoj album „Reality“ –djelo za koje se sumnjalo da neće dobiti nasljednika. No mesijanski nasljednik je došao i prenerazio nas.

Nema niti jednog modernog redatelja koji se poput Quentina Tarantina smatra i glazbenim guruom kad je u pitanju soundtrack. Tako je još od „Reservoir Dogsa“, da se ne govori o „Pulp Fictionu“ s kojeg je evergrin svaka snimljena sekunda… „Jackie Brown“, „Kill Bill“ – uvijek novo poglavlje coola, čak i kad se filmoljupci ne mogu složiti oko filmova, po pitanju soundtracka situacija je uvijek više-manje bila jednoglasno jasna. A kako je s „Django Unchained“?

Ne znam je li Maer prvi koji je potpuno izokrenuo priču ili ne, ali taj ‘kopernikanski obrat’ u kojem booklet CD-a povećanjem formata postaje primarna stvar u rukama konzumenta, a CD sekundarna je uistinu zanimljiva.

Poznata je „Life trilogija“ Blura, a izgleda da je na pomolu i „Park trilogija“ – naime potreban je još samo jedan koncert iz londonskog Hyde parka i da isti bude objavljen i eto najčudnije službene koncertologije jednog benda. Ali to je Blur. Ne bi to moglo biti nemoguće…

Finale finala ili zvučna razglednica iz rock Valhale? ‘Live At River Plate’ je i jedno i drugo…

Početkom veljače objavljen je “Slippery Rock” već peti album njujorških provokatora i glazbenih ubojica, kvarteta Mostly Other People Do the Killing, osnovanog prije deset godina. Većina setliste predstavljena je tijekom jesenske turneje Europom u sklopu koje su nastupili i na 7. Zagreb Jazz Festivalu.

Jerry Garcia svojedobno je rekao da se pjevajući pred publikom osjeća pomalo razgolićeno, da se izgovarajući tekst neke pjesme pred auditorijem osjeća nemalo odgovornim za njezin sadržaj, pa makar posrijedi bila pjesma drugog autora. Stoga je u koncertni repertoar, bilo unutar, bilo izvan Grateful Deada, vrlo rado uključivao pjesme Boba Dylana uz koje se, u pogledu inteligentno osmišljenih stihova, osjećao najmirnije. Pjevajući Dylana, reče, bio je siguran da ne izgovara kakve god stihoklepne bedastoće i iz sebe ne pravi bedaka.

U životu recenzenta postoje albumi koji nikako da dođu na red. Ne zato jer ‘ne žele’ u uć’ u CD player, već jer ne žele izać’…

Krajem prošle godine kontrabasist Barry Guy i violinistica Maya Homburger pri švicarskoj kući Intakt izdali su ‘Tales of Enchantment’, prijemosnicu koja natkriljuje tisuće godina izvođačke prakse između stare i suvremene glazbe.

Seniorska liga alternativaca iz 80-ih i 90-ih, skoro pa neprimjetno zauzima scenu. Poduže pauze ili reunioni, svejedno je… kad se gledaju popisi turneja, situacija sve više podsjeća na onu od prije dvadesetak godina, s razlikom što smo i mi kao destinacija uključeni u taj drugi val zbivanja.

Zvuči pomalo blesavo napisati da Moskva potječe iz Rijeke, ali što je tu je. To se može shvatiti kao vic, za razliku od glazbe spomenute grupe.

Sopran-saksofonist Steve Lacy, Njujorčanin, u zanimanje glazbenika zakoračio je kao tinejdžer kroz široka vrata diksilenda, da bi 22. veljače 1972. sa svojim kvintetom u lisabonskom Cinema Monumental opjevao labuđi pijev Salazarove fašističke diktature. Dobro, led je probio kontrabasist Charlie Haden, jer je s kvartetom Ornettea Colemana u sklopu europske turneje jazz festivala u Newportu u Lisabonu par mjeseci ranije pjesmu ‘Song For Che’ najavio posvetom oslobodilačkim pokretima Angole, Gvineje i Mozambika. Epilog: zadržan je na policiji i pušten tek na zahtjev američkog veleposlanika.