Glazbena recenzija - stranica 28

Earle je napisao glazbu za kazališnu predstavu koja govori o rudarskoj tragediji koja je prije deset godina potresla Ameriku, a rezultat se može čuti na njegovom najnovijem albumu.

Trenutno najsjajnija glazbena zvijezda na domaćem glazbenom nebu, zabočki kantautor Nikola Vranić alias JR August je na originalan način riješio pitanje izdavanja ‘teškog’ drugog albuma. Drugi se objavi kao prvi, a debi – kao drugi!

Slušajući ‘Isolation Edition’ zaista nije lako povjerovati da iza njega stoje glazbenici koji u datom trenutku nisu bili jedan pokraj drugoga pošto je riječ o nevjerojatno intuitivnoj, gotovo telepatski povezanoj svirci u kojoj se jazz i funk stapaju s psihodelijom i krautrockom, a gitaristički post rock i elektronika s neosoulom, chilloutom i tko zna čime sve ne.

Čini se kako Vedranovi tekstovi nisu posljedica aktivnog promišljanja, već samo riječi izvađene iz jezičnoga bezdana naslonjene jedna na drugu.

Dežurni krivci bi općenito morali poraditi na nadogradnji izričaja, naime devedesete su daleko iza nas.

Vrijedi spomenuti da Interzone sačinjavaju iskusni glazbenici sa sviračkim stažem u bendovima u rasponu od rockabilly institucije Greaseballs preko nekadašnjih Nikad robom i cover grupe Cry Babies pa do instrumentalnog sastava D.O.O., a to je iskustvo najočitije na stageu, gdje vlastiti repertoar redovno začine moćnim čitanjima post punk klasika poput ‘This is Not a Love Song’ PIL-a ili ‘Diane’ Hüsker Dü.

Soundtrack Netflixovog dokumentarca snimljenom prema istoimenom bestselleru, autobiografiji bivše Prve dame Michelle Obame.

Jesmo li konačno dočekali taj trenutak? Iskreno se pitam. Trenutak kad bilo tko tko ozbiljnije prati glazbu ne može odmahnuti rukom na spomen Denisa Kataneca.

Kada vas najbrutalnija pandemija čovjeku znana prisili da se zatvorite u svoje ‘udobne’ domove, samim time vas, na neki groteskan, mukotrpni, sablasni sadomazohistički način – natjera da se zatvorite u sebe same. Pa onda, jebi ga, nešto će prije ili kasnije izaći iz vas. Jer, eto, naprosto mora.

Talent Be Sharp Banda je na razini koja nadvisuje standarde kavanskih blues bendova, iznad svega zbog solidnog autorskog rukopisa, te dvaju čimbenika koji donose ključnu prevagu, a to su moćan vokal Marije Gašparić i gitara Nenada Mađerića – Kljusa.

Četvrti put zaredom Jason Isbell je isporučio album koji je vrlo blizu razine remek-djela.

Na ‘Random Desire’, svom samostalnom prvijencu, Grega opsjedaju mračne teme, ali povremeno je moguće prepoznati i tragove nade, pokušaja da se pomiri sa svijetom i oprosti si sve pogreške i zablude minulih vremena.

Jedno od najpristupačnijih izdanja dugogodišnje karijere benda kojemu je glavna osobina bila gotovo neprobojna nepristupačnost.

Album ‘TransAdriaticum’ progovara u jednoj drukčijoj, zagasitoj dimenziji mediteranskog (glazbenog) duha, potpuno oprečnoj od one turističko-propagandne dimenzije podneblja čija funkcija se svodi na površno shvaćanje destinacije za masovno pohrliti na godišnji odmor.

U siječnju ove godine, bez prethodnih najava, Eminem je izbacio svoj jedanaesti studijski album naziva ‘Music to Be Murdered By’. Na albumu koji je inspiriran Hitchcockovim stvaralaštvom te samim time prožet horor elementima, Eminem na svoj specifičan način nastavlja borbu s vlastitim demonima, kritizirati društvo i kriminal te komentirati loše nove pojave u hip-hopu. No, premda je prethodnik ‘Kamikaze’ najavio nekakav povratak inventivnosti, to se na ovom albumu, ako ga gledamo kao cjelinu, nije dogodilo.

Producent Ian Brennan je nakon lanjskog izleta u Pakistan u potrazi za sljedećim izdanjem niza Hidden Musics zavšio u gradu Tamale na sjeveru Gane gdje je nabasao na skupinu izvođača koji sviraju na tamošnjim pogrebnim ritualima.

Glenn Danzig udario je poput Titanica u santu leda zvanu Elvis Presley i time se pridružio nebrojenom mnoštvu Elvisovih impersonatora čiji nastupi su uglavnom služili (i služe) da se smije njima, a ne nekadašnjem ‘kralju rock and rolla’.

Obzirom na sve aktualne probleme koji su nas zatekli ove godine, zasigurno će spomen 2020. kod svih gotovo izazivati negativne konotacije i gorčinu. No ipak ima i jedan album, objavljen na samom kraju prošle godine naslovljen ’20/20′ koji ne bi trebao, barem kod slušatelja izazivati negativu, nego naprotiv želju za izlaskom u klubove, naravno čim to bude omogućeno.

Koronavirus je svima poremetio planove, ali uvijek ima netko na sceni koga je baš zeznula u ‘korak do cilja’. Zagrebački sastav She Loves Pablo jedan je od takvih.

Da se iza reuniona The Dream Syndicatea kriju ispravni motivi bilo je jasno već nakon prvih povratničkih koncerata 2012. godine. Potom su uslijedila i dva vrlo dobra albuma koji su svim ‘nevjernim Tomama’ pokazali i dokazali da legendarni americana odmetnik Steve Wynn još uvijek zna što radi, no ništa od toga nije nas moglo pripremiti za ‘The Universe Inside’, ploču kojom su, skoro četiri desetljeća poslije osnutka, otvorili sasvim novo glazbeno poglavlje, gotovo nespojivo s bilo čime što su radili u prošlosti.

Sazrijevanje, sasvim logično, može predstavljati priličan problem grupama kojima je zajebancija od početka bila sastavni i neizostavni dio izričaja, grupama poput zagrebačke šestorke Mašinko, svojedobno nazivane i ‘bendom koji pjeva samo o cugi’.

Zvuk je prljav i bazičan, gitare su distorzirane, a poruka je ona otpora, bijesa, indignacije.

Za ovakvu divotu isplatilo se čekati osam godina. ‘Fetch The Bolt Cutters’ je vrhunac stvaralaštva Fiona Apple.

Dva Bad Seeda, jedan bivši i jedan sadašnji, istovremeno su se oglasila albumima s glazbom iz dokumentarnih filmova. Koji je bolji?

Svaka pjesma na ‘There Is No Year’ predstavlja identitet za sebe, ali za razliku od prethodnih izdanja ono zaokružuje priču koju album želi ispričati na svim frontama.

Jest da je abnormalni period života zahvatio cijeli planet, ali imamo i prvi pravi punokrvni comeback jednog rock benda ovog proljeća.

Virus koji je čitav svijet osudio na kućni pritvor ipak je donio i nešto dobro, barem za dio obožavatelja manchesterske art-pop skupine Elbow.

LaFarge je uspio iznaći recept prema kojemu jazz i blues, swing i ragtime, folk i hokum mogu egzistirati kao jedna cijelina umočena u vintage pop zvuk koji postaje najzastupljenijim sastojkom njegovih posljednjih albuma.

Tijekom rada s R.E.M.-om, a i poslije njihovog raspada, Peter Buck kao da pokušava oboriti rekord po broju suradnji s drugim bendovima i kantautorima, s posebnim naglaskom na kultne heroje, talentirane autsajdere koji nikada nisu htjeli, često niti mogli igrati po pravilima biznisa i industrije.

Riječ je o istinskom putovanju u korijene i, iskreno, tko zna koliko daleku prošlost u kojoj osim jarma nedaća ovaj narod za drugo nije ni znao. ‘Tanac za crnega vraga’ dolazi kao portal empatije prema životima naših starih. Ogoljeni smo i izloženi svojevrsnom vanvremenskom empatijskom ekvinociju s njihovim sudbinama.