Glazbena recenzija - stranica 56

Crno-žute radničke kostime nismo navikli vidjeti samo u pčela: prepoznatljiva radna kombinacija sve je češća kod Dubioze kolektiva nego li malih letećih zujalica koje su ove godine diljem Balkana podbacile zbog nepovoljnih klimatskih promjena. Njihov ljudski ekvivalent stoga neumorno leti nad Balkanom, ali i nad europskim prostranstvima blagostanja i prosperiteta zajedno sa svojim veselim strojčekom – balkanskim kotlom.

Dobar blues hommage su iznjedrili iskusni domaći glazbenici, no mogao je biti i izvrstan da kojim slučajem Neven Mijač nije prepuštao pjevački mikrofon kolegama.

Eugene McGuinness najbolji je primjer ulaganja u kvalitetu kad je u pitanju glazbeni biznis u Velikoj Britaniji iako ta kvaliteta još uvijek nije prepoznata među širom publikom. A možda ni neće.

Indie bend iz Leedsa upravo je danas objavio nasljednika zapaženog debitantskog albuma.

Vođa britanskog elektro sastava Hot Chip ‘odmetnuo se’ u solo vode te poručio ‘Barbarima da sačekaju’. Njegov album ‘Await Barbarians’ tako i zvuči jer nipošto nije riječ o plesnom ‘adrenalinskom parku’, već sjetnom elegičnom komadu ispresijecanom najrazličitijim stilovima, ali pomirenih pod kapom baladnog narativa.

Iznenada objavljen album benda U2 ‘Songs of Innocence’ poprilično je (a možda i temeljno) promijenio vizure glazbenog i diskografskog biznisa kakvog smo znali do sada, stoga će i ova recenzija morati uzeti u obzir taj puno širi okvir od uobičajenog referiranja na pjesme.

Ryan Adams raspustio je The Cardinals i snimio je vlastiti album pod vlastitim uvjetima i pod vlastitim imenom.

66-godišnji frontmen nekadašnjih Led Zeppelina odavno nije više u pjevačkoj formi i u zahtjevnim standardima hard rock divova, no taj nedostatak koji dolazi s godinama na leđima izvrsno kompenzira glazbenim promišljanjem u poznim godinama.

Švedski skladatelj i saksofonist Martin Küchen domaćoj je publici poznat kao predvodnik straightahead free-jazz kvarteta Exploding Customer, kojem i kritika i publika tepaju kao light-verziji Masade, no razne inkarnacije njegova ansambla Angles pokazuju da je riječ o skladatelju koji kroz srednju struju plasira i zahtjevnije sadržaje…

Kasabian na svom petom studijskom albumu još više daju do znanja kako su im tijesne rokerske čizme, pa počesto uskaču u plesne cipele.

U dvogodišnjem predahu od haračenja svijetom s Evanescence, Amy Lee je odlučila smiriti se u njujorškom domu i u toplini bračnog života napraviti bebu, s kojom se obožavateljima pohvalila krajem srpnja, da bi odmah potom najavila svoj prvi cjeloviti samostalni projekt – soundtrack ‘Aftermath’. Na sreću ili žalost fanova, Evanescence se nije našao u toj kombinaciji, nego čelist Dave Eggar s kim je komponirala glazbu za film ‘War Story’.

Veliki su oni (što ne vrijedi samo za glazbenike) koji su u stanju napraviti odmak i shvatiti svoju pravu ulogu. Što su slavniji i utjecajniji, utoliko je teže, jer su i iluzije veće. Eric Clapton je jedan od tih velikih. Ne zato jer je istinski glazbeni velikan našeg vremena, već stoga što je nema problema oko toga da iskreno navede svoju ulogu u kozmosu u kojem djeluje.

Britanska mod ikona, uzor britpoperima, post-punkerima, rokerima ‘klasičarima’ u svom osebujnom stilu izbacio je na tržište ‘More Modern Clasics’ – kompilacijski album najboljeg po njegovom nimalo skromnom izboru koji na regularnom izdanju uključuje 21 pjesmu, a na deluxe trostukom CD albumu čak njih 41 (zajedno s 12, uglavnom BBC live sessiona).

Nedostaju li vam The Cramps ili Birthday Party? The Amazing Snakeheads dolaze kao flaster na ranu.

Konceptualni albumi u country glazbi nisu učestala pojava, no Johnny Cash je uvijek bio spreman na hrabre izlete od kojih su najpoznatiji njegovi legendarni zatvorski koncerti. No, sredinom šezdesetih Cash se, ništa manje odvažno, odlučio snimiti ploču o patnji američkih Indijanaca nazvanu ‘Bitter Tears: Ballads of the American Indian’.

Po prvi put u gotovo četrdeset godina dugoj karijeri Tom Petty je iznjedrio najprodavaniji album prema Billboardu.

Kakav je osjećaj potpisati za veliku diskografsku kuću? Ne znam, ali puno njih kad stave svoj potpis na papir potpuno obole od amnezije i pretvore se u neke druge osobe. Gaslight Anthem su, eto, posljednji u nizu glazbenika koji su odlučili svoje osobnosti dati na inženjering nekim zakulisnim meštrima i mešetarima za neki ‘viši’ smisao…ili besmisao.

Loudon Wainwright III vjerojatno ne spada u kategoriju najslavnijih kantautora, ali svakako spada u kategoriju najiskrenijih i najboljih.

Prošlo je dvije godine od kad su Katarina Juvančič i Dejana Lapanja objavili album ‘Selivke’ (u hrvatskom prijevodu: ‘Selice’) i time kao da su naslutili svoju budućnost ptica selica kad je u pitanju novo glazbeno poglavlje njihova zajedničkog rada.

Oduvijek su Manic Street Preachers bili kritičari kapitalističkog poretka, no ‘Futurology’ radikalizira stvari.

Bilo bi poštenije od pjevačice Elly Jackson da je odmah po odlasku Bena Langmaida, druge polovine elektropop dua La Roux upokojila to ime koje je prije pet godina tako lijepo bljesnulo na britanskoj, a potom i svjetskoj sceni.

Iz neba, pa u rebra, John Hiatt nam je izložio uvjete svoje predaje na svom najboljem albumu dosad, ujedno i jednom od najboljih ploča ove godine, a ‘stari revolveraš’ Billy Joe Shaver također ima što za reći.

Riječ je o albumu kontrasta, uspona i padova kako sugerira i sam naziv; konstantno penjanje i padanje s vrhunaca koji su sami po sebi negostoljubivi.

‘Weird Al’ Yankovic davno je pronašao formulu svog glazbenog uspjeha, ponavlja je već više od 30 godina na svojima albumima, a poput crtića Simpsoni (u kojem je, usput rečeno, također ostavio traga), još uvijek nije dosadio Amerima s kojima se sprda naveliko i naširoko.

Svoj šesti studijski album američka glazbenica Natalie Merchant naslovila je svojim imenom i prezimenom i time pojačala pečat osobnosti na njemu. Kao i svaki put do sada u svojoj solo karijeri, ni ovog puta nije promašila.

‘The Death And Resurrection Of Krautrock – IO’ nije apsurdno egotripersko prog rock prangijanje, već zanimljivo putovanje benda prema imaginarnoj točki gdje se susreću (ili razdvajaju) Istok i Zapad, gdje materijalno dodiruje nematerijalno, gdje rock traži duhovno, gdje uzvišeno može imati zvuk električne gitare, gdje je trezveno opijeno transom i gdje trans prati točno zadanu sintaksu.

Previše u trendu, premalo svoji – bila bi generalna kvalifikacija berlinskog folk rock indie trija Mighty Oaks i njihova debi albuma ‘Howl’.

Kad se sve zbroji, Damon Albarn ispada jedna od najvećih faca kad je u pitanju scena s britanskog otoka. Jedostavno je uhvatio mot još u devedesetima kad se njegov Blur nadmetao u popularnosti s Oasisom – prvom istinskom rivalstvu nakon onog najpoznatijeg između Betlesa i Stonesa trideset godina prije.

Iako nam je regionalna glazbena indie scena posljednjih godina nabujala mnogim talentiranim mladim muzičarima, potvrdivši tako onu staru notornu činjenicu da kreativnost pojedinca raste proporcionalno eroziji društva u kojemu je prisiljen živjeti i stvarati, ipak se s vremena na vrijeme uspije iskristalizirati i poneki genijalac koji još malo odskoči od svojih talentiranih kolega.

Nick Waterhouse nema ni trideset godina, izgleda kao Buddy Holly ili mladi Elvis Costello, zvuči kao Chris Isaak ili Roy Orbison u filmu Davida Lyncha i ima možda najbolji album prve polovice 2014. godine.