Glazbena recenzija - stranica 56

Oduvijek su Manic Street Preachers bili kritičari kapitalističkog poretka, no ‘Futurology’ radikalizira stvari.

Bilo bi poštenije od pjevačice Elly Jackson da je odmah po odlasku Bena Langmaida, druge polovine elektropop dua La Roux upokojila to ime koje je prije pet godina tako lijepo bljesnulo na britanskoj, a potom i svjetskoj sceni.

Iz neba, pa u rebra, John Hiatt nam je izložio uvjete svoje predaje na svom najboljem albumu dosad, ujedno i jednom od najboljih ploča ove godine, a ‘stari revolveraš’ Billy Joe Shaver također ima što za reći.

Riječ je o albumu kontrasta, uspona i padova kako sugerira i sam naziv; konstantno penjanje i padanje s vrhunaca koji su sami po sebi negostoljubivi.

‘Weird Al’ Yankovic davno je pronašao formulu svog glazbenog uspjeha, ponavlja je već više od 30 godina na svojima albumima, a poput crtića Simpsoni (u kojem je, usput rečeno, također ostavio traga), još uvijek nije dosadio Amerima s kojima se sprda naveliko i naširoko.

Svoj šesti studijski album američka glazbenica Natalie Merchant naslovila je svojim imenom i prezimenom i time pojačala pečat osobnosti na njemu. Kao i svaki put do sada u svojoj solo karijeri, ni ovog puta nije promašila.

‘The Death And Resurrection Of Krautrock – IO’ nije apsurdno egotripersko prog rock prangijanje, već zanimljivo putovanje benda prema imaginarnoj točki gdje se susreću (ili razdvajaju) Istok i Zapad, gdje materijalno dodiruje nematerijalno, gdje rock traži duhovno, gdje uzvišeno može imati zvuk električne gitare, gdje je trezveno opijeno transom i gdje trans prati točno zadanu sintaksu.

Previše u trendu, premalo svoji – bila bi generalna kvalifikacija berlinskog folk rock indie trija Mighty Oaks i njihova debi albuma ‘Howl’.

Kad se sve zbroji, Damon Albarn ispada jedna od najvećih faca kad je u pitanju scena s britanskog otoka. Jedostavno je uhvatio mot još u devedesetima kad se njegov Blur nadmetao u popularnosti s Oasisom – prvom istinskom rivalstvu nakon onog najpoznatijeg između Betlesa i Stonesa trideset godina prije.

Iako nam je regionalna glazbena indie scena posljednjih godina nabujala mnogim talentiranim mladim muzičarima, potvrdivši tako onu staru notornu činjenicu da kreativnost pojedinca raste proporcionalno eroziji društva u kojemu je prisiljen živjeti i stvarati, ipak se s vremena na vrijeme uspije iskristalizirati i poneki genijalac koji još malo odskoči od svojih talentiranih kolega.

Nick Waterhouse nema ni trideset godina, izgleda kao Buddy Holly ili mladi Elvis Costello, zvuči kao Chris Isaak ili Roy Orbison u filmu Davida Lyncha i ima možda najbolji album prve polovice 2014. godine.

Kandžija je zaigrao po balkanskim hip hop pravilima, a to je: okupi bend i rokaj još jače. Jer urbana scena je isprepletena i nije kod nas pravilo kao u Americi da se glazba dijeli na crnu i bijelu.

Riječkom bendu Jonathan najbolje bi bilo da ih objavi neki major igrač poput Domino Recordsa, onda bi vjerojatno mnogi bili daleko manje podozriviji u slušalačkom iskušavanju kvalitete ovog punokrvog rock benda.

‘Ulika Revival’, deveti album Tamare Obrovac, potpisan imenom Tamara Obrovac Quarteta što ga čine (malne) stalni članovi svih, vazda prvorazrednih suradničkih inkarnacija Tamare Obrovac, (kontra)basist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić, uz ‘povratnika’, klavirista Matiju Dedića, obrada je iliti reinterpretacija drugog albuma Tamare Obrovac, ‘Ulika’ (CBS, 1998.) koji je onomad zabilježila ista postava.

Lani Del Rey je od samog početka okrutan svijet mainstream glazbe izazvao pritisak u prsima što joj zagušuje glas i naočigled se muči iznijeti taj hinjeni Weltschmerz i s novim studijskim albumom ‘Ultraviolence’. U njemu nema nervoze ili histerije, a jedini je trag nasilja osjetan u bubnjićima po zaršetku slušanja.

Napušeni se poglavica outlaw countryja vratio s prvim albumom većinski autorskog materijala u novom tisućljeću.

Belgijska škola rock and rolla je dobra škola. Posebice kad njeni izdanci bez problema pariraju američkim rokerima. Novi album Triggerfingera najnoviji je pozitivan primjer.

Drugi stupac u diskografiji velikog skandinavskog free-orkestra izaziva slušatelja svim mogućim žanrovima, uz briljantnu vokalnu rolu pjevačice Sofije Jernberg koja je otela show čak i skladatelju ansambla Matsu Gustafssonu…

Najiskričaviji pregalac tzv. nove domaće nezavisne kantautorske scene, zagrebački kantautor umjetničkog imena Miki Solus (1990.) prvi je virtualni nosač zvuka ‘Muzika sumnjive kvalitete’ objavio na Bandcampu početkom 2011., a slijedili su ga EP ‘Bojim se muzičkih kritičara’, 2012., te tzv. singlovi ‘Mrtav je Johnny’ i ‘Smrt je romantična’, oba iz 2013. godine. Svoju je aktualnu, još uvijek početnu, no sad već zrelu početnu stvaralačko izvođačku fazu spretno i sretno profilirao u obličje prijateljskog trojca koji uz njega, kao pjevača i klavijaturista, čine ‘njegovi najzgodniji frendovi’, basist Frane Visković i cajonist Andrej Tačigin Tačko.

Naravno, Jack White je frik. Dok nije u ratu sa svijetom općenito, a Danom Auerbachom posebice, printa najbrže ploče u povijesti i snima pucketave albume s Neilom Youngom, sve se više ufuravajući u imidž gangstera iz četrdesetih koji svira svoj frikovski blues iz budućnosti.

25. lipnja bit će točno pet godina od smrti Michaela Jacksona. Za života je snimio deset albuma (ne računajući The Jackson 5 albume), nakon smrti objavljeno ih je 11, što kompilacija, što obljetničkih izdanja podebljanih raznim remiksevima i među njima dva studijska albuma s prethodno snimljenima, a do tad ne objavljenim pjesmama. Pred smrt bio je kralj popa s ispražnjenom riznicom, dapače u dugovima, a danas…

Future Classic nije zajebancija. Predivni, mali, izbirljivi diskograf čija se rezidencija smjestila pogledom od sidnijevske Opere, u Strawberry Hillsu – malom brežuljku, slatkom koliko mu i ime, već dvije sezone postiže brutalne rezultate u odvajanju žita od kukolja i na tome mu valja čestitati.

Nakon što su početkom novog tisućljeća objavili ‘Pleased to Meet You’ koji je iznjedrio njihov, uz ‘Laid’, najveći hit karijere, ‘Getting Away With It (All Messed Up)’, mančesterski James pauzirao je sedam dugih godina prije nego što se vratio sa odličnim albumom ‘Hey Ma’. Ako se ne računaju dva nepamtljiva mini-albuma iz 2010. ‘The Night Before/The Morning After’, pauza je ponovljena sve do sada, a ishod je ponovljen vrlo dobrim pop uratkom nazvanim ‘La Petite Mort’.

Još otkako je producirao besprijekorni povratnički album Solomona Burkea ‘Don’t Give Up on Me’ 2002., Joe Henry kao da je preuzeo primat u stvaranju ploča natopljenih atmosferom od Daniela Lanoisa i postao, uz T-Bone Burnetta, jedan od najtraženijih i najcjenjenijih producenata današnjice.

Panameričke putešestvije No Wave gitarista i pjevača, a kasnije kantatutora i producenta iz posljednjih 20 godina diskografije objedinjene su kompilacijom koja ujedinjuje obje obrazine njegovog izričaja – i sirovost i nježnost.

Ljubav ne traje vječno – glavni je narativ, ali i gruba realnost, šestog po redu studijskog albuma Coldplaya – nakon ovakvog albuma teško je više voljeti taj bend.

Za ovaj mladi bend koji sam netom otkrio bih najviše želio da pobije onu prokletu frazu kako nitko nije prorok u svojoj sredini. Dame i gospodo Them Moose Rush su ono za što bi u Londonu ili New Yorku uredno čekali u redu da ih gledate i slušate uživo.

Debi album beogradskog dvojca Ti neopterećen je pjesmama s nastupnog EP-ija, a ujedno je i obećavajući znak jedne potentne i lijepe suradnje, koja će nadamo se potrajati i svakako biti zapaženija.

Soundtrack to noćnih mora iz kojih kao da se ne želimo probuditi.

Ako je pravilo današnje glazbe da više nema pravila i da treba raditi neočekivane poteze, onda su Pips Chips & Videoclips i tu na čelu kolone.