Glazbena recenzija - stranica 55

Ljubav ne traje vječno – glavni je narativ, ali i gruba realnost, šestog po redu studijskog albuma Coldplaya – nakon ovakvog albuma teško je više voljeti taj bend.

Za ovaj mladi bend koji sam netom otkrio bih najviše želio da pobije onu prokletu frazu kako nitko nije prorok u svojoj sredini. Dame i gospodo Them Moose Rush su ono za što bi u Londonu ili New Yorku uredno čekali u redu da ih gledate i slušate uživo.

Debi album beogradskog dvojca Ti neopterećen je pjesmama s nastupnog EP-ija, a ujedno je i obećavajući znak jedne potentne i lijepe suradnje, koja će nadamo se potrajati i svakako biti zapaženija.

Michael Gira i Swans autori su s razlogom najhvaljenijeg albuma izdanog ove godine. Grandiozan je to album u trajanju od puna dva sata, pjesama natapoljenih katarzičnim, ekstatičnim i hipnotičkim zvukom koje vas nakon cijelokupnog preslušavanja ostavljaju s osjećajem kao da su vas ta dva sata tukli šakom u želudac i drago vam je zbog toga.

Ako je pravilo današnje glazbe da više nema pravila i da treba raditi neočekivane poteze, onda su Pips Chips & Videoclips i tu na čelu kolone.

Kako dostojanstveno ostarjeti ako sviraš punk? Izgleda kao da je pankeru najbolje ipak ostarjeti nedostojanstveno, bez velikih promjena u odnosu na izričaj u mladosti, odnosno praveći se da uopće ne stariš, kao što su nam ove godine to predstavili Demented Are Go i The Adicts na svojim koncertima u Zagrebu.

Povodom svojeg četvrtog albuma, zagrebački dvojac Brio vratio se svojem korijenju, garnirajući za nas svoju krvavu poeziju koja u sebi, osim bahate mizantropske poze, ipak skriva i jedno veliko srce. Makar ga grijao čelik lakog oružja.

Dubzilla je slovenski kolektiv iz Novog Mesta koji svira privlačan dub sa elementima rocka i često istočnjačkim melodijama, a semplove izvlači iz filmova i šire popularne kulture.

Najčešće proorijentalno vijugavo zmijuljenje ponajviše bosanskohercegovačkih i srpskih, ali i drugih „regionalnih“ (makedonskih, crnogorskih, kosovskih, hrvatskih, vojvođanskih) tradicionala i starogradskih u jazzy-bluesy reinterpretaciji koja, vele, smeta sevdalinske tradicionaliste, no koji tolerantnijem, prosječno izoštrenom uhu ni ne mirišu na „veleizdaju“ iskonskih vrijednosti, ljulja, zanosi, osvaja, dira.

Treba imati muda objaviti ovako pičkast album. A kad kažem ‘pičkast’ pritom mislim bez trunčice prljavštine i žestine zahvaljujući kojoj su postali univerzalnim zakonom i općim mjestom rock’n’rolla.

Tri mjeseca nakon objavljivanja CD-a ‘Kosa boje srebra’ na kojem je pjevao na hrvatskom(-srpsko-bosanskom) Zoran Predin ponudio je i njegovu inačicu s tekstovima na materinskom mu slovenskom.

U studiju Jacka Whitea veličine telefonske govornice, Neil Young je snimio pucketav i šarmantan album obrada koji zvuči kao najpohabanija ploča s police vašeg oca/ujaka/djeda.

Dub Incorporation ili skraćeno Dub Inc. prepoznati su i vani kao jedan od bendova koji nosi osvježenje u sadašnjem trenutku. Francuska je općenito dobar melting pot za world music, a Dub Inc. upravo su primjer koji u tom mindsetu djeluje unutar reggae matrice, naravno poštujući sve stilske gabarite i tradiciju.

Pored svih dosadašnjih međunacionalnih glazbenih suradnji poraća mora se reći da je ovo što su napravili osječki reper Stjepko Galović aka Kandžija i beogradski reper Nikola Ćosić aka Bvana jedan od najznačajnijih koraka ka ‘normalizaciji odnosa’.

David Eugene Edwards na novom albumu odjeva ruho proroka apokalipse i makar je sadržaj teško razumijeti u potpunosti, poruka je jasna: ‘Pokajte se, kraj je ovdje’.

Erna Imamović spada u generaciju mladih zagrebačkih kantautorica koje traže svoje mjesto pod suncem – ili bolje kazano na sceni. Na debitantskom EP-iju ‘On The Level’ Erna prezentira i nedvojbeno dokazuje izvrsnost svog vokala.

Iako je od izlaska albuma ‘First Step’ prvijenca grupe Trus!, objavljenog za Moonlee Records, protekla već skoro godina dana, upravo njime, kao i prvijencem grupe Litošt, otvaramo ciklus ‘Suvremena slovenska scena’, partnerskom mini-projektu Radija 808, portala Ravno do dna i Galerije Greta.

Kolega, miljenik i uzor Toma Waitsa i Johnnyja Deppa ima novi novi album.

Može li se u ovoj državi biti opušten, nepretenciozan, veseo u svojom pikzibnerstvu, izdignut iznad stvarnosti na način izvlačenja zdrave pouke i sve to glazbeno umotati u fluidnu ‘neka teče’ glazbenu ambalažu? Reklo bi se da može ako ste na jakoj dozi antidepresiva ili ako vam nedostaje neka daska u glavi. A može i treće… A to je da svirate u bendu kao što je Hari & Fat Sons.

E se predstavio punim imenom, srednjim imenom i prezimenom na posljednjem albumu benda kojemu je osnivač, pokretač i jedini stalni član, kako bi nas upozorio na prolaznost života i uzaludnost ponavljanja grešaka iz mladosti.

Album je istovremeno i podsjetnik na one izdanke rock generacije 90-ih koji su taj rock uistinu živjeli. Dik O’Braz je upravo u toj ‘uzmi ili ostavi ladici’ koja ne nudi atrističke vratolomije, ali je iskrena u svojoj ‘in your face’ filozofiji.

‘Stablo’ kao da crpi ono najbolje iz davno minulih vudstokovskih vremena, podsjećajući čaš na opojno psihodelično melodiziranje Mamas & Papas i Jefferson Airplanea, a čas na intimističko uranjanje u nutrinu po uzoru na Joni Mitchell, a opet sve to kao da je snimano u duhu onog trenutka kad su Karlo Metikoš, Josipa Lisac i Ivica Krajač stvarali ‘Dnevnik jedne ljubavi’.

Talijanski glazbenik Fabio Puglisi i hrvatska pjevačica Željka Veverec stopili su se u jedno glazbeno tijelo izvrsnosti. Album ‘Yesterday Today Tommorow’ svakako je biser te suradnje.

Već nakon objave prvog singla ‘Bagboy’ u lipnju prošle godine, ludim bismo proglasili bilo koga tko je očekivao novi ‘Doolitle’ ili ‘Surfer Rosa’, ali ovakvoj bezokusnoj i mlakoj juhi od “nove ploče i kasete” Pixiesa malo tko se nadao.

Sopot je bend na koji svakako treba obratiti pažnju jer Regija nama često skriva kvalitetna imena, a ovdje je upravo riječ o jednom takvom bendu koji s trećim albumom paralelno jača i artistički i komercijalno.

Izlaskom drugog albuma švedsko-austrijskog trija Fake The Facts bečka će scena novog elektroakustičnog improviseda (tzv. EAI) pokušati zauzdati kaos između klupskih litica industriala i konkretne glazbe.

Ono što se prošle godine moglo uvjetno nazvati domaćim ženskim kantautorskim valom i što je kroz kompilacije ‘Bistro na rubu šume’ zahvatilo dobar dio i nekantautorskih imena, tj. bendova počelo se granati dalje u zanimljivim smjerovima.

Nova ploča all-star sastava koji izvodi skladbe Johna Zorna, koji se obilno napaja na ansamblima Bar Kokhba i The Dreamers, izvorno nadahnut opusom kontrakulturnih velikana, tandema Burroughs-Gysin.

Sve što dobro ispadne, isplati se čekati. Isti je slučaj i s albumom ‘Deadlines’ labinskog indie sastava The Orange Strips.

Početkom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća publika je izgubila zanimanje za glazbu Johnnyja Casha. Columbia Records 1981. je sparila Casha s nešvilskim producentom Billyjem Sherrillom, a rezultat je nezapaženi album ‘The Baron’. No, rezultat je i album ‘Out Among the Stars’, koji je Columbia odbila zbog slabe prodavanosti spomenutog prethodnika. Da je album tada objavljen, vjerojatno također ne bi bio velik hit.