Glazbena recenzija - stranica 53

Sassja a.k.a. Sanela Halilović nova je i kvalitetna krv na regionalnoj hip hop sceni.

Talijanski ambasador pozitive nakon četiri godine izbjegavanja studija vraća se u budućnost trinaestim albumom ‘Lorenzo 2015 CC’. Tradicionalno nazvan prema svom umjetničkom imenu, izdanje iz 2015. upućuje na kubikažu; poslovičnu brzinu i putovanje uobičajenu za vječnog mladića koji ‘misli pozitivno jer je – živ.’ Ljubav prema motorima ovdje je metafora za radoznalost, a živopisna naslovnica kuštravog veseljaka u zaštitnoj opremi sugerira kronološku mudrost koja će biti i opjevana na trideset etapa albuma bez koncepta i ultimativnog koncepta istovremeno – života.

Na glasu kao prva zagrebačka dvorana za rock i srodne koncerte, Tvornica kulture, apsurdno, već godinama pati od teške boljke nespojive s njenom osnovnom namjenom, a to je loš zvuk. U izvještajima s nastupa u Tvornici, nerijetko će pisati da su bend i atmosfera bili odlični unatoč manjkavom razglasu, lošem balansu, nečitkosti zvukovlja i sličnome… Uglavnom, nije se čulo kako valja.

Rastuća zvijezda domaće scene konačno je skupila sve svoje singlove na jednom mjestu.

Milozvučje i ugodu valja potražiti na drugoj adresi. Uzbuđenjem, napetošću i neizvjesnošću etno-folk-jazz-blues četvorka Damjans nije deficitarna.

Dojam je kako Mark Ronson više pažnje pridaje svom urednom, ali opuštenom retro-bonvivanskom imiždu cool lika s početka novog milenija, nego glazbi. U glazbi više osluškuje što mu radi konkurencija za kojom je počeo kaskati.

Van Morrison se u posljednjih petnaest godina hrva s inspiracijom i tek rijetko mu se dogodi da uspije izbaciti iznadprosječan album. Činjenica da je primoran objaviti album obrada vlastitih pjesama u duetima jasno pokazuje da borbi s nadahnućem nije kraj.

Bilo da je riječ o vragolastom hop-cup ciktanju, bilo o meditativnijem pristupu kao u ‘Je suis seul ce soir’ Paula Duranda i ‘Clair de lune’ Josepha Kosme, album skladno sljubljuje zažareno ljupku životnu radost, zadimljeno znojni klupski ugođaj i opću sjetu, kako se kaže, nad smislom života.

Marko Ferlan, Josip Šustić, Mario Petrinjak i Luka Čapeta su četiri prijatelja iz Slovenije i Hrvatske trenutno nastanjeni u Beču. Našli su se zajedno iz ljubavi prema glazbi i 2010. Oformili bend ON.

Mark Knopfler nije u igri zbog para. Jer da jest, ne bi na vrhuncu slave postao alergičan na stadione i raspustio grtalicu love zvanu Dire Straits i počeo snimati albume filmske glazbe.

Dvije, dvije i pol godine nakon objavljivanja prvenca ‘What Do You Think This Is?’ (Ćato, 2012), mnogoljudni zagrebački sastav The Bonebomb drugim albumom ‘We Are Still Here’ objavljuje da je još uvijek ovdje. Radujemo se.

Jim James, Elvis Costello, Marcus Mumford, Taylor Goldsmith i Rhiannon Giddens pod producentskom palicom T Bone Burnetta – ne može biti loše ni da se podvrgnu grupnoj lobotomiji.

Uoči nastupa u zagrebačkoj Močvari donosimo recenziju prve eksperimentalne kolaboracije nekadašnje članice Swansa i briljantne violončelistice.

Trebalo je 10 godina živjeti blues da bi nastao ovaj album kojeg se već sada može smatrati krucijalnim kad se uopće spominje blues na domaćoj sceni.

Svakakvih organizama ima u balkanskom zoološkom vrtu, od predatora do lovine, no misao vodilja basista Maria Rašića bila je sasvim drugačija kad je radio svoj posljednji solo album ‘Balkan Zoo’.

Dobiti epitet ‘Hrvatski Repetitor’ koliko je lijepo toliko je i pogubno. Više zvuči kao da je tu netko nekome ukrao zvuk. Varaždinskom indie punk noise no wave trojicu je taj epitet bio medvjeđa usluga po izdavanju prvijenca ‘Za očnjake’, no bend je koncertno bio jako aktivan i album ‘Kvadrat’ sniman 2014. i objavljen na samom početku 2015. uspješno ga je odlijepio od, i u Hrvatskoj, daleko popularnijeg beogradskog Repetitora.

Steve Earle prolazi kroz teške trenutke rastave i, kao mnogi prije njega, utjehu nalazi u bluesu. Iako njegov novi album donosi sasvim dovoljan broj odličnih pjesama, zatvaranje u jedan glazbeni žanr na njega ipak djeluje ograničavajuće.

Pjevačica benda Carolina Chocolate Drops lani je na kompilacijskim prjektima Joea Henryja i T-Bone Burnetta pokazala da je sila s kojom treba računati, a sada je to isto, a i više dokazala svojim prvim solo albumom ‘Tomorrow Is My Turn”.

Album ‘Praznina’ bi u nekim slučajevima mogao biti proglašen i za EP, obzirom da traje nešto više od 23 minuta, no to je hardcore i to onaj ‘metalizirani’ u kojem nema praznog hoda.

U sjeni kazališta i popularne industrije zabave, Shayna Steele, jazz i soul vokal današnjice desetljeće je utabavala put do albuma kojem je nemoguće naći zamjerku i nju ne usporediti s crnačkim titanima žanra.

Premda naslovna parola nije posve točna, instrumental ‘No Drums No Band’ Zlatka Dvoržaka prigodno otvara koncert, odnosno CD u čijem je svečarskom žarištu Boris Ciglenečki, bubnjar, glazbeni urednik na radiju i televiziji, producent i dobri duh ovdašnjeg jazza koji je tom prigodom obilježio, kako veli i naslov koncerta i nosača zvuka, svojih 55 godina s glazbom.

Već jest zapisano, no usporedba i dalje igra kao živa slika vrsnoće i, recimo, timbra zagrebačkih promicatelja makedonske tradicionalne glazbe – skupinu koji čine ženski zbor Ezerki i instrumentalni sastav 7/8 možemo sagledati kao ovdašnji pandan svjetski proslavljenome Buena Vista Social Clubu.

Kawasaki 3p objavljuje albume svakih šest godina, pa se na svakom novom albumu vidi značajan glazbeni napredak, a i smisao za humor im je, čini se, sve pomaknutiji.

Kada je objavljena vijest da Bob Dylan sprema album obrada pjesama koje je u nekom trenutku pjevao Frank Sinatra, očekivanja mnogih svodila su se na to da bi riječ mogla biti o jednoj interesantnoj ideji, ali ipak poluozbiljnom projektu nalik njegovoj otkačenoj božićnoj avanturi s ‘Christmas in the Heart’.

Mladi američki folk glazbenik Sam Amidon svoj je glazbeni dom i inspiraciju pronašao na Islandu.

‘Big Band’, naziv trećeg CD-a Jazziane Croatice Borne Šercara njegov je program, baš kao što je slučaj i s nazivom bubnjareva sastava, o kojem je, u prijateljskoj notici na ovitku njihova prvenca ‘A Little Book of Notes’ (Aquarius Records) iz 2010., Boško Petrović zafrkantski napisao: ‘što god to značilo’.

Suzdržano odmaknut izvanzemaljac Punk Data pri prvom se dolasku na Plavi planet nije uklopio tako dobro kao njegov okretniji nasljednik.

Kako je zapisano na ovitku: ‘Osjećaj, zvučni odjek, misao, vizija onoga što bi moglo biti, a ne zbiva se. Nemirna okolnost poprskana trenucima milosrđa. S ljubavlju. S nadom. S mirom.’ Možda se čita patetično, no odista, koliko je moguće, verbalizira ono što čujemo u zabilježenoj glazbenoj apstrakciji.

Arsen Dedić već se poduže nije oglasio nosačem zvuka s novim pjesmama, a ni friški CD ‘Suputnici’ nije korak u tom smislu. Posrijedi je mješanac reizdanja i kompilacije čiji je temelj album iz 1985. na kojem je Dedić, tek uz pratnju Stjepana Mihaljineca za glasovirom, na svoju okrenuo dvadesetidvije pjesme drugih autora i izazovno ga nazvao ‘Kantautor’.

Može se reći da je bila nasušna potreba da Depeche Mode objavi koncertni album, ponajviše iz razloga što je riječ o grupi koja definitivno razdjeljuje studijski i koncertni rad. ‘Live In Berlin’ je pun pogodak.