Filmska recenzija - stranica 5

‘Cry Macho’ nećemo pamtiti kao jedno od najznačajnijih ostvarenja Eastwoodove redateljske karijere, ali možemo ga shvatiti kao lekciju koju smo možda već naučili, ali nam je nije teško još jednom odslušati.

Nastavku nedostaje upravo ono što je “jedinicu” činilo iznadprosječnom, a to je ozračje konstantne napetosti i straha. Umjesto toga, ovdje dobivamo samo sve više i više nasilnih udaraca čekićima, mačetama i noževima, zabijanje prstiju u oči i vodoskoke krvi na svakom koraku.

Ni u kojem slučaju ne može se reći da je riječ o velikom ili važnom filmu, čak niti o ostvarenju koje ćemo nužno ni pamtiti do kraja života, ali ovo je film koji je očito napravljen s puno ljubavi i poštovanja prema svom subjektu.

‘What Drives Us’ friški je dokumentarni film o životu glazbenika na cesti. Redatelj Dave Grohl, poznat po ulozi frontmena rock giganta Foo Fighters i bubnjara u grunge predstavnicima Nirvana, svoj treći veliki rad mimo glazbe posvećuje turbulentnom, uzbudljivom životu na turneji, u kombiju.

U najboljim izdanjima poput slavnog početnog filma ili nastavcima iz novog stoljeća, riječ je o sasvim pristojnim uradcima, dok u onim najgorima ima ipak dovoljno camp šarma i popkulturne vrijednosti da ih se isplati ponovno pogledati, koliko god se tupavim osjećali u trenutku kad jednom napokon završe.

Po pitanju prikaza pakla starosti jedini film koji se može mjeriti s ‘The Father’ vjerojatno je šokantna drama Michaela Hanekea ‘Amour’ iz 2012., no nema dvojbe da demencija dosad još nikad nije bila toliko bolno realistično prenesena na platno.

U produkciji HBO-a (Max Originals) Zack Snyder predstavio je svoju, originalnu, neusporedivo bolju verziju superherojskog blockbustera iz 2017. godine.

Andra Day je odlična u ulozi naslovne pjevačice, ali to nije dovoljno da spasi nered filma Leeja Danielsa.

Za razliku od svog (anti)junaka, HBO-ov dvodjelni dokumentarac (koji se premijerno može gledati na HBO GO) o Tigeru Woodsu ne posprema lopticu u svaku željenu rupu. Zlobni umovi nek drugu usporedbu na tom tragu zadrže za sebe.

Film kineske redateljice Chloé Zhao neobičan je dokufikcijski hibrid u kojem autorica glumačke zvijezde poput Frances McDormand i Davida Strathairna mješa s nomadima iz stvarnoga života koji u filmu igraju fikcionalizirane verzije sebe.

Julien Temple pronalazi način da priču o najvećem suvremenom irskom bardu ne ispriča kao tragediju već kao čitanku iz umjetnosti otpora.

Najnoviji film iz radionice Pixar studija donosi kompleksnu i konceptualnu priču djelimično prilagođenu dječjem uzrastu, no daleko više skrojenu za odrasle gledatelje. Njima donosi pouku o korisnosti upornosti prema životu koji duševnim bogatstvom nagrađuje one koji ga pokušavaju živjeti, spram onih koji ovaj svijet doživljavaju kao puku materijalistički omeđenu igru.

Film prati dogodovštine četvorice sredovječnih srednjoškolskih profesora čiji životni polet je splasnuo pod bremenom nedovoljno nadahnjujuće svakodnevnice, pa novu iskru pronađu u iskušavanju teorije koju je prije dvadesetak godina iznio norveški filozof Finn Skarderund ustvrdivši da se čovjek rađa s pola promila alkohola u krvi premalo.

Radnja prati događaje na snimanju naslovne pjesme u Chicagu na ljeto 1927. gdje Ma Rainey (Viola Davis) predvodi bend u kojem će napetosti i frustracije dovesti do tragičnih posljedica.

Karijera braće Gibb je luda vožnja prepuna vrtoglavih uspona i strmoglavih padova i kao takva je neizbježno morala doživjeti ekranizaciju u rokumentarnom valu kojem aktualno svjedočimo.

‘Kum 3’ nikad nije bio loš film, premda za razliku od prva dva nastavka pati od određenih nedostataka koji su prisutni i u njegovoj novoj verziji.

U moru dovitljivih dijaloga i nizanja zanimljivih epizoda i likova iz holivudske povijesti koju ne prenosi s posebnom točnošću, Fincher ne uspijeva postići značajniju emocionalnu povezanost između gledatelja i svojih subjekata, premda povlači neke interesantne paralele između vremena radnje i današnjice.

Film o Bowieju koji ne koristi njegovu glazbu, s glumcem koji mu uopće ne sliči i scenarijem koji ga uopće ne razumije s razlogom će biti uvršten na gotovo svaku listu najgorih filmova ove godine, a vjerojatno će zloglasno zaživjeti i još dugo u popularnoj kulturi kao primjer katastrofalnog pokušaja biografije.

Uzbudljiv za fanove, ali apsolutno prezahtjevan za sve ostale, dokumentarni film Marca Prosije upravo takav u skladu je s ostavštinom Swansa, jednog od najglasnijih bendova u povijesti buke.

Komedija sa Sethom Rogenom u dvostrukoj ulozi rođaka koje dijeli cijelo stoljeće na papiru djeluje bolje nego u izvedbi debitanta Brandona Trosta.

‘Vivarium’ je znanstveno-fantastični triler irskog redatelja Lorcana Finnegana i možda najbizarniji film prikazan na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu.

‘Greyhound’ je u konačnici solidan film, povremeno prilično napet i tehnički vrlo spretno izveden, a svoje mane u vidu nedostatka razvoja likova i nedovoljne emocionalne angažiranosti donekle uspijeva prikazati čak i kao vrline.

‘The Assistant’ (2019) je (prva) drama australske redateljice Kitty Green koja se bavi temom seksualnog nasilja i uznemiravanja, spolnom diskriminacijom i mobbingom na radnom mjestu.

Psihološki horor u kojem su središnje teme žalovanje i trauma, a veliki naglasak stavljen je na element iznenađenja, odnosno na neočekivani preokret u radnji (plot twist). Film se ne oslanja na zastrašujuće u konvencionalnom smislu, niti na već stoput viđene klišeje, nego ono proizlazi iz jezive atmosfere, sugestivnih detalja i ambivalencije.

Never Rarely Sometimes Always’ najnoviji je film američke indie redateljice Elize Hittman, premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundanceu –najvećem i najpoznatijem festivalu nezavisnog filma u SAD-u – gdje je osvojio i Specijalnu nagradu žirija za ‘neorealizam’. Osim toga, film je na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu osvojio prestižnog Srebrnog medvjeda, a o tome koliko je oduševio kritiku, govori i činjenica da ga je pozitivno ocijenilo čak 99% filmskih kritičara na popularnom internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama Rotten Tomatoes.

U horor filmovima (pogotovo u onima u podžanru slashera) su kroz povijest ženski likovi uglavnom bili svedeni na žrtve koje nisu u stanju uzvratiti udarac ili na seksualne objekte, prikazane su kao pretjerano plašljive i emotivne, nesposobne za kritičko razmišljanje, itd. Danas sve više horor filmova mijenja takvu percepciju feminiteta i izbjegava rodno stereotipiziranje, a ‘Marica i Ivica’ je jedan od njih.

Postavlja se pitanje što je uopće autor htio ispričati s filmom u kojemu je ključni lik toliko bolestan da nije u stanju biti razrađen, a isto tako ne može biti ni nositeljem neke konkretne radnje, budući da mu se ništa zanimljivo u životu ne može niti događati.

Najbolji trenuci bilježe se kada se zbor potpuno prepusti onome što bi vjernici vjerojatno nazvali snagom Duha Svetoga, a što se bez dvojbe spušta na njih i glavnu pjevačicu šireći se na publiku, slušatelje i gledatelje poput zaraze bez obzira na to dijele li oni religijska uvjerenja izvođača ili ne.

Whatleyjev film djeluje nedovoljno temeljit u svojoj izvedbi i premda nije loš i lako ga je gledati, ostavlja dojam kako je njegova protagonistica mnogo kompleksnija osoba od slike koju smo na koncu o njoj dobili iz dokumentarca.

Nakon filma ‘S&M2’ grupe Metallica ove jeseni je još jedno veliko ime svjetske scene imalo jednovečernju kino premijeru svog koncertnog filma. Riječ je dakako o grupi Depeche Mode i filmu ‘Spirits In The Forest’ u režiji Antona Corbijina, a premijera na velikim platnima se odvila u četvrtak 21. studenog, kako u svijetu, tako i u hrvatskim kinima.