Glazbena recenzija - stranica 26

U eri kada forma albuma postaje ‘tradicionalna’ i progutana kanape-songovima za YouTube, ‘Maziš mi se’ je album, u punom smislu te riječi pa u tom smislu i staromodan – sluša se kao jedna vožnja, bez prometnih znakova, a linija razgraničenja između žanrova zapaljena je u revolucionarnom bratimljenju svega pod zajedničkim nazivnikom plesa.

Albumu ne bi škodio još poneki tvrdi nabrijani rap banger karakterističan za njegovo prijašnje stvaralaštvo, i koncertni favorit, ali očito je da gospodin Nasir Jones nije u tom filmu i više se drži filozofije ‘Life is Good’ postavljene na istoimenom albumu iz 2012. godine.

Posljednjih godina sve je više bendova i kantautora različitih žanrova koji, kada požele snimiti nešto potpuno drugačije od bilo čega što su dotad radili, za svoj veliki kreativni iskorak odabiru sintesajzere i ritam-mašine, točnije tradiciju i modernizirane inačice synth-popa.

Kao najjači udarac sve češćim i sve više eksponiranijim liričarima bez kičme, ove sudbonosne 2020. godine Logic je pripremio jedno fino upakirano iznenađenje.

Svako ponovno okupljanje iole popularnih bendova sa sobom će nositi i (često opravdanu) sumnju u razloge koji su ih nagnali da obrišu prašinu sa svojih instrumenata i zakopaju ratne sjekire.

Po izlasku najnovijeg studijskog uratka Colsona Bakera, poznatijeg pod imenom Machine Gun Kelly – pop punku, a uz to i gitarskom izričaju uopće – ponovno su se otvorila široka vrata koja bi mu mogla omogućiti povratak u mainstream

Samo dvije godine nakon studijskog projekta ‘U sali lom’ i godinu dana nakon ‘U Puli lom’ Momčilo Bajagić Bajaga je opet aktivan.

Jedna od prekretničkih ploča Loua Reeda dolazi u u raskošnom reizdanju, a njezina poruka odjekuje gotovo nepromijenjenom snagom u odnosu na trideset godina prošlih otkako je izvorno objavljena.

Nizanje obračuna s boleštinama modernog svijeta na ‘Ultra Mono’ ne nedostaje; od anksioznosti većine populacije, njene besperspektivnosti i ispraznog buljenja u ekran (dok neki sitni postotak upravlja i gušta, npr. kao ovi naši ‘upravljači’ u ilegalnom klubu tijekom perioda karantene), zatim vječitog anakronizma prokletstva života u malograđanskoj sredini, kapitalizma kao mentalnog poremećaja i u konačnici kancerogenosti života općenito u ovom što smo do jučer zvali ‘normalnim’.

Kako vrijeme prolazi, The Flaming Lips kao da postaju sve običniji, normalniji bend. Na nekolicini prethodnih izdanja to je više vrijedilo za glazbu nego za stihove, no nedavno objavljeni ‘American Head’ korak prema ortodoksnijem, direktnijem izričaju napravio je i po pitanju tekstova Waynea Coynea.

Nikad bolji album Afiona nije mogao doći u gore vrijeme.

Da nema korona-krize, mogao bih ovom bendu kratko poručiti: ‘M’rš van!’ Točno tako. M’rš van. I to odmah u New York.

‘Fall To Pieces’ je teško, možda i bezrazložno smatrati albumom. U njegovih 11 pjesama Tricky je bezuspješno pokušao pronaći utjehu, smisao i razlog da nastavi nakon što je proživio najveću tragediju svoga života, samoubojstvo 24-godišnje kćeri Mazy.

Mate Ponjević iz zagrebačkog benda Fire In Cairo imao je plodan iskorak tijekom perioda korona-karantene pod umjetničkim imenom Matilda zabilježen na (zasad) tri EP izdanja na Bandcampu.

‘Good Luck, Seeker’ je vremešnoj škotskoj skupini već treći studijski album u zadnje tri godine koji nam otkriva da Mike Scott i dalje prati i istražuje glazbu, pokušavajući pronaći nešto u čemu se još nije okušao.

Jedva da je izašao na tržište, live-album JR Augusta već poprima mitsku dimenziju. Koncert dotičnog umjetnika u Hrvatskom glazbenom zavodu 15. veljače 2020. bio je događaj na kojem se ‘moralo biti’.

‘Imploding the Mirage’ zaista jest najbolji album The Killersa nakon debija, ali to više govori o svemu što su radili u međvremenu nego što ide u prilog njegovoj vrijednosti.

Jedan od najpoznatijih ‘gitarskih bogova’ objavio je svoj sedamnaesti album.

‘Something in the Air’ se pokazuje kao vrijedan doprinos Bowiejevoj live diskografiji, dijelom zbog uvrštenih rariteta koji se nisu često imali priliku čuti uživo, ali i zato što je riječ o jednom od samo sedam koncerata odsviranih u promociji albuma ‘hours…’

Jedno od najboljih kantautorskih izdanja godine je gotovo razorno glazbeno iskustvo koje je sa svakim slušanjem samo sve bolje, a kad dođe do svog kraja gotovo iziskuje spontani aplauz.

Pomalo je teško Orvillea Pecka doživjeti ozbiljno koji kao da je odmetnuti impersonator Elvisa Presleya i koji se ne drži nepisanih pravila da se odijeva u lasvegaški outfit pokojnog kralja rocka, unoseći osobne intervencije u imidž.

Uvijek kada krenu priče o smrti rock’n’rolla ili barem njegovom stalno opadajućem značaju pojavi se niz fantastičnih bendova sposobnih da po tko zna koji put dokažu kako se format bas-dvije gitare-bubanj još uvijek nije sasvim istrošio, vjerojatno nikada ni neće.

Novi album bubnjara iz trija Medeski, Martin & Wood najviše pluta na mračnijim valovima atmosferske glazbe koja nadilazi uobičajene žanrovske podjele.

Koliko god tinja sumnja da je u rocku sve kazano, uvijek se pojavi netko tko tu sumnju otpuhne. Posve neočekivano to je napravio srpski bend iz Niša koji se odaziva na ime Prljave sestre.

Dvadeset pet godina od objave legendarnog albuma ‘Jagged Little Pill’ Alanis Morissette je izdala ‘Such Pretty Forks in the Road’.

Zagrebačka grupa Malady Lane postoji, s nekim izmjenama članova, već 7 godina, i na svom nastupnom albumu ‘Nothing Is Too Far Anymore’ definitivno prodaju, odnosno predaju glazbenu povijest – što svoju osobnu, što muzičku.

Usprkos kasnijim hitovima i nekolicini stvarno dobrih izdanja poput bestselera ‘Learning to Crawl’, Pretendersi svoj legendarni status ipak prvenstveno duguju nesretnoj originalnoj postavi u kojoj su uz Chrissie Hynde i vjernog joj bubnjara Martina Chambersa stajali gitarist James Honeyman-Scott i basist Pete Farndon.

Kako je Tay Tay preko noći postala nova sila nezavisne glazbe.

Neki umjetnici vole lijepo omotati svoju priču da se na prvi pogled ne shvati o kome i o čemu je tu riječ. Garage In July nije među njima. Članovi ovog sastava jasno se deklariraju što vole.

Nakon što su ga na prošlom albumu tarot karte inspirirale za stvaranje paklene smjese u kojoj su se, uz nešto klasičnije psihodeliju i funk, krčkali diggerski žanrovi poput kambodžanskog psych rocka i turskog rocka sedamdesetih, Luka Šipetić na novom se materijalu uhvatio tibetanske Knjige mrtvih i odveo je u mrak disko kluba.