Glazbena recenzija - stranica 30

Diskografska kuća Dancing Bear izdala je još jedan box set koji se referira na kraj minulog stoljeća u hrvatskoj muzici: nakon Majki, Rundeka i Kojota, svoj box set je dočekala i Daleka obala.

Iako album nosi naziv po frazi koja se uglavnom veže za country glazbu, a i naslovnica je dizajnirana u stilu izdanja iz tog žanra, pjesme koje se na njemu nalaze lakše je povezati s R&B-jem i soulom po kojemu Van struže već desetljećima nego s countryjem.

‘No Treasure But Hope’ važan je povratak Tindersticksa pisanju osjećajnijih pjesama, dirljivih melodija i albuma koji svojim smirenim pristupom pulsiraju isijavajući neuhvatljivu ljepotu koja se opire opisivanju riječima bez izravnog izlaganja njihovome sjaju.

Turisti nisu samo turisti na hrvatskoj rock sceni, oni su prekaljeni profesionalci koji su odlučili svirati muziku koju vole.

Povodom današnjeg 74. rođendana Neila Younga donosimo recenziju njegovog aktualnog albuma ‘Colorado’, prve ploče s pratećim sastavom Crazy Horse nakon sedmogodišnje pauze.

Poznata je priča da je jazz izgubio onu provokativnu angažiranu društvenu oštricu koju je imao u svojim najvažnijim desetljećima sredinom XX stoljeća i koju je od njega kasnije preuzeo rock. No biti džezer danas ne znači nužno biti neka ‘biljka iz izloga’ nemoćna za bilo što osim estetsku upotrebu, posebice ako je riječ o odvažnim mladim jazz glazbenicima.

Možda bi za instant razumijevanje konteksta bilo najbolje reći da imamo hrvatskog pandana Jakea Bugga, ako bi se uzimao samo u obzir Jakeov debitantski album iz 2012., ali ne i njegov kasniji (moderniji) opus. No činjenica je da od nekadašnjeg pulskog benda The Spoons iz devedesetih u hrvatskim okvirima nismo imali kvalitetnijeg pastiche rock autora od Karlovčanina Brune Šlata koji se odaziva na umjetničko ime Ichabod, a tek mu je 20 godina.

Labinskim The Orange Stripsima na kraju je pripala uloga prvih mačića koje bacaju u vodu – iako su po mnogočemu najavili smjer kojim će ići hrvatska glazbena scena, zauzvrat su dobili jako malo, gotovo ništa.

Iako je Zabočanin Nikola Vranić alias J. R. August svojim EP-jevima (5 komada do sad!) pokazao da se radi o vrhunskom talentu, njegov prvi dugosvirajući tour de force ‘Dangerous Waters’ pokazuje o kakvom se macanu radi.

‘Terra Incognita’ ne otkriva toliko novih i uzbudljivih teritorija na neiscrtanoj mapi svijeta instrumentalne glazbe, ali svakako u devet pjesama donosi gotovo sat vremena ugodno oslikanih glazbenih pejzaža koji pružaju zadovoljstvo ušima i duši.

Tekstualno je riječ o jednom od najmračnijih izdanja Elbowa, inspiriranom smrću Garveyjevog oca i bliskih prijatelja benda Scotta Alexandera i Jana Oldenburga, ujedno i važnih aktera manchesterske scene.

Promjene su uvijek dobrodošle u glazbi, posebno kad ih se dobro implementira u već otprije dobro posloženu autorsku sliku. Upravo onako kako je to učinila Ana Ćurčin.

Lana Del Rey snimila je album života.

Album ‘Biser, ambra, jantar’ je uvjerljiv povratak i veliko osvježenje na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Nemojte se upuštati u slušanje i suđenje ovog albuma ako niste u mogućnosti slušati ga u miru i sami, sposobni se potpuno uroniti u labirinte misli i osjećaja kojima vas vodi.

Vjerojatno je samorazumljivo ako kažem da instrumentalna muzika ima nešto teži put do publike nego vokalno-instrumentalne skladbe i da na putu do ušiju slušatelja mora proći strmiji i teži put. Pažnja je kraća, uši nestrpljivije, da ne govorim o nostalgiji za vokalom kao navici u konzumerizmu pop-muzike.

Coltrane je 1964. za potrebe filma ‘Le Chat Dans Le Sac’ (‘Mačak u vreći’) kanadskoga režisera Gillesa Groulxa snimio nove verzije nekih svojih prethodnih uspješnica, a pedeset i pet godina kasnije te snimke našle su put i do naših zvučnika.

Za potrebe pisanja ovog teksta gotovo bih u cijelosti mogao kopipejstati dvije godine staru recenziju samostalnog prvijenca Liama Gallaghera – popis utjecaja potpuno je isti, kao i nemogućnost pjevača nekadašnjih Oasisa da ih pretvori u nešto više od, u najboljem slučaju, osrednje kopije.

Sve češće koncertiranje van granica nekadašnje Jugoslavije je povuklo pitanje izdavanja albuma na engleskom jeziku. Korni grupa je probala, Gibonni je probao, pa što ne bi i M.O.R.T.?

Ove pjesme već i kao nacrti daju naslutiti Hazlewoodov velemajstorski potencijal koji će ga desetljeće kasnije lansirati među glavne hitmejkere nekih od najbolje naslovjenih žanrova u povijesti glazbe kao što su “kaubojska psihodelija” i “saharinski underground”.

Soundtrack filma “Country Music” redatelja Kena Burnsa donosi pogled na stotinu godina tradicije američke glazbe od njezinih prvih zvijezda, Jimmieja Rodgersa i The Carter Family, preko Hanka Williamsa i Johnnyja Casha, do odmetničkog countryja i mlađih zvijezda s kraja prošlog stoljeća.

Album namijenjen američkom i kanadskom tržištu konačno je došao i do nas.

Glavna atrakcija albuma su Chrissiene vokalne izvedbe, ne toliko zbog njenog prirodno nadarenog glasa, koliko zbog uvjerljivog prenošenja emocija iz materijala kojeg se ovdje uhvatila, a koji je iznenađujuće raznolik i pokriva veće vremensko razdoblje od onog očekivanog.

‘Ain’t it fun when you know that you’re gonna die young’, pjevao je Peter Laughner, alfa i omega clevelandske protopunk scene, samo par godina prije nego što je svoje zlokobno proročanstvo i ispunio, napustivši ovaj svijet prije 25. rođendana. Uzrok smrti bio je akutni pankreatitis izazvan alkoholom i drogama koji ga je dokrajčio uoči izlaska debitantskog albuma najpoznatijeg benda koji je osnovao, suludo beskompromisnih Pere Ubu.

‘Thrashing Thru the Passion’ je solidna, dobra ploča koja će učiniti da The Hold Steady nastavi kao bend i kao brend, ona će dati nadu čudnovatim marginalcima da će možda biti nekad opjevani…

Stvar s Kaiser Chiefs je takva da čim uđu u neke zahtjevnije forme nedvojbeno uđu i u patetično samosažaljevanje, ili dosadu. To nikad ne izađe na dobro. Dokazano su najbolji kad furaju ritam i melodiju.

Materijal koji je Davis napustio sredinom osamdesetih dopunjen je i oživljen u obliku “izgubljene ploče”. Gdje je posao obavljen dobro, rezultat može stati uz bok nekom Davisovom prosjeku iz osamdesetih, no u slučajevima koji nisu toliko uspješni dobili smo pjesme na rubu slušljivosti za koje bi bilo bolje da nikada nisu objavljene.

Da je ovaj album snimio netko drugi, vjerojatno bih mu dao i višu ocjenu. Pixiesi, međutim, spadaju među one bendove za koje se bez ikakvog pretjerivanja može reći da su trajno promijenili indie rock, zbog čega ću njihova nova izdanja, svjesno ili ne, uvijek uspoređivati s ‘Come On Pilgrim’, ‘Surfer Rosa’ ili ‘Doolittle’.

Riječ je uvelike o glazbenom produktu određenog trenutka, ali kao takav ovaj album testament je ekspresije bez predumišljaja koja je itekako vrijedna bilježenja i proučavanja dugo nakon rađanja u prasku jednokratne inspiracije.

Danas je Iggy Pop objavio svoj 18. studijski album u karijeri.