Glazbena recenzija - stranica 58

Predstavljanje posebne edicije koje bilježi žive festivalske snimke s (drugog!) najstarijeg jazz festivala na svijetu, započinjemo diskom Eric Revis Quarteta, ‘Parallax’. Drugi najstariji je nijedan drugi do li Ljubljanskog džez festivala, a zajednički prijegor producentske sinergije u ovaj projekt ulaže izdavačka kuća Clean Feed iz Lisabona. Bendlider ne bi trebao biti nepoznat, riječ je o čuvaru donjeg registra Branford Marsallis Quarteta koji svira i na čuvenom DVD-u ‘Coltrane’s A Love Supreme Live in Amsterdam’ iz 2004. godine.

Deset godina je prošlo od albuma „The Soul Session“, debija tada šesnaestogodišnje Joss Stone. Iako je bila riječ o albumu soul obrada, bio je to uradak za pasti na guzicu – od izbora pjesama i nevjerojatne istovremeno zrele i emotivne izvedbe od djevojke za koju je odmah bilo jasno da je rođena pjevačica.

Iznenađenje. Iznenađenje je vječno oružje Davida Bowieja, najvećeg kameleona u povijesti glazbe, dovoljno snažnog za monopolizaciju pažnje i produktivno poigravanje konvencijama medija koji nisu postojali prije deset godina kada je objavio svoj album „Reality“ –djelo za koje se sumnjalo da neće dobiti nasljednika. No mesijanski nasljednik je došao i prenerazio nas.

Nema niti jednog modernog redatelja koji se poput Quentina Tarantina smatra i glazbenim guruom kad je u pitanju soundtrack. Tako je još od „Reservoir Dogsa“, da se ne govori o „Pulp Fictionu“ s kojeg je evergrin svaka snimljena sekunda… „Jackie Brown“, „Kill Bill“ – uvijek novo poglavlje coola, čak i kad se filmoljupci ne mogu složiti oko filmova, po pitanju soundtracka situacija je uvijek više-manje bila jednoglasno jasna. A kako je s „Django Unchained“?

Ne znam je li Maer prvi koji je potpuno izokrenuo priču ili ne, ali taj ‘kopernikanski obrat’ u kojem booklet CD-a povećanjem formata postaje primarna stvar u rukama konzumenta, a CD sekundarna je uistinu zanimljiva.

Poznata je „Life trilogija“ Blura, a izgleda da je na pomolu i „Park trilogija“ – naime potreban je još samo jedan koncert iz londonskog Hyde parka i da isti bude objavljen i eto najčudnije službene koncertologije jednog benda. Ali to je Blur. Ne bi to moglo biti nemoguće…

Finale finala ili zvučna razglednica iz rock Valhale? ‘Live At River Plate’ je i jedno i drugo…

Početkom veljače objavljen je “Slippery Rock” već peti album njujorških provokatora i glazbenih ubojica, kvarteta Mostly Other People Do the Killing, osnovanog prije deset godina. Većina setliste predstavljena je tijekom jesenske turneje Europom u sklopu koje su nastupili i na 7. Zagreb Jazz Festivalu.

Jerry Garcia svojedobno je rekao da se pjevajući pred publikom osjeća pomalo razgolićeno, da se izgovarajući tekst neke pjesme pred auditorijem osjeća nemalo odgovornim za njezin sadržaj, pa makar posrijedi bila pjesma drugog autora. Stoga je u koncertni repertoar, bilo unutar, bilo izvan Grateful Deada, vrlo rado uključivao pjesme Boba Dylana uz koje se, u pogledu inteligentno osmišljenih stihova, osjećao najmirnije. Pjevajući Dylana, reče, bio je siguran da ne izgovara kakve god stihoklepne bedastoće i iz sebe ne pravi bedaka.

U životu recenzenta postoje albumi koji nikako da dođu na red. Ne zato jer ‘ne žele’ u uć’ u CD player, već jer ne žele izać’…

Krajem prošle godine kontrabasist Barry Guy i violinistica Maya Homburger pri švicarskoj kući Intakt izdali su ‘Tales of Enchantment’, prijemosnicu koja natkriljuje tisuće godina izvođačke prakse između stare i suvremene glazbe.

Seniorska liga alternativaca iz 80-ih i 90-ih, skoro pa neprimjetno zauzima scenu. Poduže pauze ili reunioni, svejedno je… kad se gledaju popisi turneja, situacija sve više podsjeća na onu od prije dvadesetak godina, s razlikom što smo i mi kao destinacija uključeni u taj drugi val zbivanja.

Zvuči pomalo blesavo napisati da Moskva potječe iz Rijeke, ali što je tu je. To se može shvatiti kao vic, za razliku od glazbe spomenute grupe.

Sopran-saksofonist Steve Lacy, Njujorčanin, u zanimanje glazbenika zakoračio je kao tinejdžer kroz široka vrata diksilenda, da bi 22. veljače 1972. sa svojim kvintetom u lisabonskom Cinema Monumental opjevao labuđi pijev Salazarove fašističke diktature. Dobro, led je probio kontrabasist Charlie Haden, jer je s kvartetom Ornettea Colemana u sklopu europske turneje jazz festivala u Newportu u Lisabonu par mjeseci ranije pjesmu ‘Song For Che’ najavio posvetom oslobodilačkim pokretima Angole, Gvineje i Mozambika. Epilog: zadržan je na policiji i pušten tek na zahtjev američkog veleposlanika.

Treći album svakog benda bi se mogao zvati ‘Biti ili ne biti’. Kako prvi donosi hype u unutrašnjim redovima i kako drugi album ‘postavlja zamku’, treći je taj koji obično rješava mnoge dileme, posebice onu ‘je li stvar zaživjela?’.

Otvorivši osmo desetljeće života u umjetničkoj karijeri koja traje aktivnim učešćem na preko 50 vlastitih i 100 albuma drugih autora, ulaskom u 45-u godinu djelovanja u protekloj godini Peter Brötzmann je izbacio tri izdanja koja se ili stalno vrte ili ih već debelo osporava.

Dušu će vam razdirati balade poput „Different Pulses“, „Setting Scalpels Free“, „The Disciple“ i „Is This It?“, dok vam ritam i refren pjesme „Turn“ neće izlaziti iz glave…

Trilogija se pretvorila u kvadrologiju. Green Day zatežu strunu mogućeg zasićenja do krajnjih granica, no još uvijek nisu dosadili u tom eksperimentu. Što je svakako dobar znak. Bar za sada.

Krajem veljače prošle godine bila je 110 obljetnica od prvog prikazivanja filma „Le Voyage dans la Lune“, redatelja Georges Méliès kojeg se s pravom smatra i ocem igranog filma i koji je svoje tada epohalno 15-minutno djelo snimio inspiriran knjigom Julesa Vernea. Inspiriralo je to prošle godine i najpoznatiji francuski chill out dvojac Air na snimanje istoimenog albuma, a identična situacija se dogodila i nešto istočnije, u Hrvatskoj.

Sprijateljio sam se s Tomislav Golubanom još 2005. kad je objavljen ‘ Pigeon’s Flight’, prvi album njegovog Little Pigeon’s ForHill Bluesa, snimao od tada sve njegove spotove, režirao i dokumentarac koji je uvršten na „200 $ SUN“ i uglavnom vodio s njim ugodne razgovore, ali i polemike o zvuku i njegovoj neobičnoj karijeri bluesera sa Zagorskih brega…

Odličan primjer što se dogodi kad iskusna glazbena ekipa u svojoj glavi izvrti dobar film, bez obzira što je Hollywood daleko.

Ovaj EP iznimno opuštajuće glazbene ugode i vedrog poziva na ples je nešto što svakako treba biti samo uvod za jednu puno ozbiljniju priču…

…I naravno, prozori su od marmelade… Svaki stari fan Aerosmitha više strepi od novog albuma, nego što ga željno iščekuje. Čudno ali istinito, baš kao da je priča iz druge dimenzije.

The Smashing Pumpkins su opet bend. Ne baš isti ljudi. Koliko je to dobro, toliko je i loše…

Biti normalan u nenormalnoj okolini i u istoj slati neke normalne prirodno-komunikacijske impulse, vjerojatno znači biti okarakteriziran kao lud u istoj…

Sam album bi se mogao podijeliti u dvije cjeline, a u svakoj od njih na površinu izbijaju aluzije na marching band. Pitomi pastoralni ugođaj koji koketira s ubavim srednjoeuropskim folklorom, začas će prijeći u njuorlinski kasnoprijepodnevni mamurluk…

Prvi soundrack Plana B reperski je povratak korijenima, ali ovog puta na stereoidima dosadašnjeg iskustva. Nema razočarenja, vrijeme i dalje pripada Benjaminu Paul Ballance-Drewu.

Najveći hitovi poput ‘Dio tebe’, ‘Iznad oblaka’ i ‘Do kraja’ dobili su novo ruho. Pojedinačni i grupni rezultati su prilično diskutabilni.

Organiziraju natječaje za najgori hrvatski bend, ali sebi dodjeljuju prvo mjesto. Albumu daju naziv „Kaktus Galaktus“. Isti ima samo jednu službenu pjesmu i 16 bonus trackova. Stilski su potpuni ćušpajz – crossover svega što bi moglo nositi predznak ‘urbani zvuk’.

‘Worrisome Heart’ je debi album jazz kantautorice Melody Gardot iz 2008. godine. Na naše tržište je došao obzirom na interes koji je pobudio prošlogodišnji album ‘The Absence’.