Glazbena recenzija - stranica 31

Tektonski poremećaj kakav je na rok sceni Srbije izazvao levoruki dvojac Buč Kesidi se u dvadeset prvom veku ne pamti. Ljudi su rasprodali Novi Sad, Kragujevac, pa dva koncerta u Nišu i na kraju rasprodali dve Amerikana dvorane DOB-a (1200 karata ukupno) čak tri nedelje pre nastupa. Čeka ih Zagreb, MENT u Ljubljani, Eurosonic Showcase u Groningenu… ‘Euforija’, naslov albuma koji je pred nama, nije mogao bolje opisati ono što se u ovom trenutku događa!

Bila bi velika šteta da se odvrti ova kalendarska godina, a da se ne osvrne na jednu od najzabavnijih pojava na domaćoj sceni koja je objavila jedan od boljih lažnih live albuma na ovim prostorima.

Stanislav Grdaković i Darko Terlević se znaju još iz vremena dok je GNK Dinamo bio NK Croatia, skupa su djelovali u bendu Morso, da bi 2016. nakon odlaska u Australiju ‘sreli sebe’ i redefinirali svoj autorski i izvođački stil. Nastao je electro-dark pop duo The Siids, i krajem 2019. se ukazao prvi dugosvirajući album zvan ‘Brutalist’. Hrvatski jezik kojim je pjevao Morso je zamijenjen engleskim.

U redovima velških rock legendi gotovo i da nema previše iznenađenja.

Albumi ‘Vtora mladost, treta svetska vojna’, ‘Radikalno šik’ i ‘ References, Reflections: Revelations’ osvajaju svojim pristupom, imaginacijom i izvedbom.

Kada su ranih ‘nultih’ Goblini prestali s radom, nikako se nisam mogao otresti dojma da priči tu nije i ne može biti kraj, da imaju još puno toga za reći i odsvirati. Ono što se čitavo desetljeće činilo kao pusta želja jednog starog fana, na kraju se ipak pokazalo itekako točnim, prvo zahvaljujući seriji povratničkih koncerata, a potom i u studiju.

Suradnja Dylan – Cash je ovdje prikazana tek kao sviruckanje nakon večere uz kakvo fino vino ili pečenje, no i u takvom kontekstu dovoljno je da silnice zaiskre i da se stvori posebna kemija.

Unatoč nepovjerenju kojim su mu neki a priori prišli, pjesme s ‘Thanks for the Dance’ vrijedan su dodatak Cohenovom opusu, a unatoč kratkom trajanju koje ne dobacuje ni pola sata i ‘out take’ prirodi materijala, u konačnici čine album vrijednijim od nekih koje je izdavao u razdoblje prije smrti.

Koliko tuge, bijesa i razočarenja stane u jednu djevojku u srednjim dvadesetim godinama? Ako je vjerovati albumu ‘Sve o čemu sam šutjela’ – mnogo. Kantautorica Lucija Lu Jakelić se odlučila emotivno razgolititi, reći sve o lošim ljubavima. Cijeli album slijedi koncept raspada ljubavne veze i vidanja rana.

Ljubimac domaće publike Mark Lanegan u utorak se vraća još jednom u Zagreb, a mi tu prilku koristimo kako bismo bacili pogled na njegovo aktualno izdanje ‘Somebody’s Knocking’ koje je objavljeno prije malo više od mjesec dana.

Diskografska kuća Dancing Bear izdala je još jedan box set koji se referira na kraj minulog stoljeća u hrvatskoj muzici: nakon Majki, Rundeka i Kojota, svoj box set je dočekala i Daleka obala.

Iako album nosi naziv po frazi koja se uglavnom veže za country glazbu, a i naslovnica je dizajnirana u stilu izdanja iz tog žanra, pjesme koje se na njemu nalaze lakše je povezati s R&B-jem i soulom po kojemu Van struže već desetljećima nego s countryjem.

‘No Treasure But Hope’ važan je povratak Tindersticksa pisanju osjećajnijih pjesama, dirljivih melodija i albuma koji svojim smirenim pristupom pulsiraju isijavajući neuhvatljivu ljepotu koja se opire opisivanju riječima bez izravnog izlaganja njihovome sjaju.

Turisti nisu samo turisti na hrvatskoj rock sceni, oni su prekaljeni profesionalci koji su odlučili svirati muziku koju vole.

Povodom današnjeg 74. rođendana Neila Younga donosimo recenziju njegovog aktualnog albuma ‘Colorado’, prve ploče s pratećim sastavom Crazy Horse nakon sedmogodišnje pauze.

Poznata je priča da je jazz izgubio onu provokativnu angažiranu društvenu oštricu koju je imao u svojim najvažnijim desetljećima sredinom XX stoljeća i koju je od njega kasnije preuzeo rock. No biti džezer danas ne znači nužno biti neka ‘biljka iz izloga’ nemoćna za bilo što osim estetsku upotrebu, posebice ako je riječ o odvažnim mladim jazz glazbenicima.

Možda bi za instant razumijevanje konteksta bilo najbolje reći da imamo hrvatskog pandana Jakea Bugga, ako bi se uzimao samo u obzir Jakeov debitantski album iz 2012., ali ne i njegov kasniji (moderniji) opus. No činjenica je da od nekadašnjeg pulskog benda The Spoons iz devedesetih u hrvatskim okvirima nismo imali kvalitetnijeg pastiche rock autora od Karlovčanina Brune Šlata koji se odaziva na umjetničko ime Ichabod, a tek mu je 20 godina.

Labinskim The Orange Stripsima na kraju je pripala uloga prvih mačića koje bacaju u vodu – iako su po mnogočemu najavili smjer kojim će ići hrvatska glazbena scena, zauzvrat su dobili jako malo, gotovo ništa.

Iako je Zabočanin Nikola Vranić alias J. R. August svojim EP-jevima (5 komada do sad!) pokazao da se radi o vrhunskom talentu, njegov prvi dugosvirajući tour de force ‘Dangerous Waters’ pokazuje o kakvom se macanu radi.

‘Terra Incognita’ ne otkriva toliko novih i uzbudljivih teritorija na neiscrtanoj mapi svijeta instrumentalne glazbe, ali svakako u devet pjesama donosi gotovo sat vremena ugodno oslikanih glazbenih pejzaža koji pružaju zadovoljstvo ušima i duši.

Tekstualno je riječ o jednom od najmračnijih izdanja Elbowa, inspiriranom smrću Garveyjevog oca i bliskih prijatelja benda Scotta Alexandera i Jana Oldenburga, ujedno i važnih aktera manchesterske scene.

Promjene su uvijek dobrodošle u glazbi, posebno kad ih se dobro implementira u već otprije dobro posloženu autorsku sliku. Upravo onako kako je to učinila Ana Ćurčin.

Lana Del Rey snimila je album života.

Album ‘Biser, ambra, jantar’ je uvjerljiv povratak i veliko osvježenje na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Nemojte se upuštati u slušanje i suđenje ovog albuma ako niste u mogućnosti slušati ga u miru i sami, sposobni se potpuno uroniti u labirinte misli i osjećaja kojima vas vodi.

Vjerojatno je samorazumljivo ako kažem da instrumentalna muzika ima nešto teži put do publike nego vokalno-instrumentalne skladbe i da na putu do ušiju slušatelja mora proći strmiji i teži put. Pažnja je kraća, uši nestrpljivije, da ne govorim o nostalgiji za vokalom kao navici u konzumerizmu pop-muzike.

Coltrane je 1964. za potrebe filma ‘Le Chat Dans Le Sac’ (‘Mačak u vreći’) kanadskoga režisera Gillesa Groulxa snimio nove verzije nekih svojih prethodnih uspješnica, a pedeset i pet godina kasnije te snimke našle su put i do naših zvučnika.

Za potrebe pisanja ovog teksta gotovo bih u cijelosti mogao kopipejstati dvije godine staru recenziju samostalnog prvijenca Liama Gallaghera – popis utjecaja potpuno je isti, kao i nemogućnost pjevača nekadašnjih Oasisa da ih pretvori u nešto više od, u najboljem slučaju, osrednje kopije.

Sve češće koncertiranje van granica nekadašnje Jugoslavije je povuklo pitanje izdavanja albuma na engleskom jeziku. Korni grupa je probala, Gibonni je probao, pa što ne bi i M.O.R.T.?

Ove pjesme već i kao nacrti daju naslutiti Hazlewoodov velemajstorski potencijal koji će ga desetljeće kasnije lansirati među glavne hitmejkere nekih od najbolje naslovjenih žanrova u povijesti glazbe kao što su “kaubojska psihodelija” i “saharinski underground”.